Čak i u moderno doba, sa svom zaštitom koju ljudima pruža tehnološki napredak, vučje zavijanje može izazvati jezu. Poznato je da ovi sisavci love u čoporima i imaju svu potrebnu snagu za lov na veliki plijen. Napadi vukova na ljude su rijetki, ali zabilježeni su kroz povijest. U slučaju najsmrtonosnijeg vuka koji je ikada živio, 11 djece i 1 odrasla osoba ubijeni su tijekom tri mjeseca koliko su napadi trajali, a 19 drugih je ozlijeđeno.
U današje vrijeme napadi vukova na ljude su prilično rijetki. Smanjenje populacije vukova u prošlome stoljeću, urbanizacija, tehnika i znanje o tome kako izbjeći napade smanjili su interakcije vukova i ljudi. Od 2002. do 2018. godine u svijetu se dogodilo 489 napada vukova. Samo 67 od tih napada bilo je predatorske naravi, a 380 napada bili su uzrokovani bjesnoćom. Napadi vukova izuzetno su rijetki i često su posljedica bjesnoće.
Međutim, to nije uvijek bio slučaj, posebno u 19. stoljeću kada je Vuk iz Gysingea u Švedskoj provodio svoja ubijanja i teror. Tijekom tog vremena u Skandinaviji se dogodilo gotovo 100 fatalnih napada.
Kada vukovi love ljude, rijetko samo brane svoj teritorij. Iako je bjesnoća čest uzrok napada vukova, oni će također napadati ljude kako bi se njima hranili kao plijenom. Jedan od načina na koji to znamo jest da se većina napada na ljude događa protiv djece. Isto se može vidjeti i kod najsmrtonosnijeg vuka na svijetu – Vuka iz Gysingea koji je uglavnom napadao djecu izuzev dva slučaja u kojima je jednaput bio napadnut osamnaestogodišnja i jedanput devetnaestogodišnja osoba. Općenito govoreći, vukovi se boje ljudi i izbjegavaju ih kad god je to moguće. Napadajući djecu, vuk minimizira prijetnju za sebe.
Kao što smo rekli, vukovi se boje ljudi, pa je vrlo rijetko da napadaju ljude ili žele imati ikakve veze s ljudima i ljudskim naseljima. No, vuk iz Gysingea bio je drugačiji, ali ne slučajno.
Kronološki prikaz napada Vuka iz Gysingea ističe da je taj vuk bio uhvaćen kao štene i držan kao kućni ljubimac nekoliko godina počevši od 1817. Iako se to može činiti kao početak nekog slatkog TV filma, gotovo se sigurno radilo o kobnoj pogrešci, jer kad se vukovi drže kao kućni ljubimci, gube instinktivni strah od ljudi, ali i dalje zadržavaju instikte preživljavanja koji uključuju lov i ubijanje plijena.
U nekom trenutku životinja će „shvatiti“ da ljudi nisu toliko strašni, a to znači da su potencijalni plijen. U ovom konkretnom slučaju, Vuk iz Gysingea se „umorio od kaveza“ i pobjegao je. Ne znamo koliko je vremena trebalo Vuku iz Gysingea da počne loviti ljude, ali znamo da je postao najsmrtonosniji vuk na svijetu.
Vuk iz Gysingea bio je odgovoran za 31 napad na ljude, ubio je ukupno 12 ljudi od čega 11 djece uglavnom mlađe od 12 godina i 1 devetnaestogodišnjakinju. Preostalih 19 napada je bilo na odrasle ljude uključujući i jednog osamnaestogodišnjaka koji je zadobio teže ozljede.
Većinu od 12 ubijenih ljudi vuk je barem djelomično pojeo do trenutka kada su leševi pronađeni.
Možda najstrašnija činjenica o ovim napadima je kratko vrijeme u kojem su se dogodili. Napadi su se dogodili između 30. prosinca 1820. i 27. ožujka 1821. To je u prosjeku jedan napad svaka 3 dana tijekom 3 mjeseca. Ovaj vuk je sve to uspio sam! Reći da je bio vrhunski predator je blago rečeno.
Kao sivi vuk, Vuk iz Gysingea bio je težak između 36 i 70 kilograma s oštrim zubima i dovoljno brz da progoni bilo koje ljudsko biće. Jedan vuk bi lako mogao ubiti snažnog odraslog čovjeka, ali ovaj je vuk bio pametan. Napadao je najslabije i najranjivije ljude – djecu.
Nikada nećemo saznati koliko je vučje zatočeništvo utjecalo na njegovu spremnost i želju da napadne ljude. Međutim, čini se mogućim da je imao koristi od spoznaje da su ljudi relativno slabi bez oružja u ruci.
Vukovi obično žive i love u čoporima, koristeći povremeni lov kako bi iscrpili i ubili svoj plijen. Vuk iz Gysingea nije imao čopor jer su ga odgajali ljudi. Kad je vuk pobjegao iz zatočeništva i započeo svoj ubilački pohod, činio je to sam.
Sumnjivo je da bi vuk zadržao istu vrstu strategije lova kao usamljeni lovac. Vuk je vjerojatno išao ravno na ubijanje svojih malih, slabih neprijatelja.
Još jedan zanimljiv element ovih napada je da je vuk jeo ljude. Kao što smo već rekli, grabežljivost vuka i čovjeka je rijetka, ali ovaj vuk je gotovo u potpunosti pojeo neke od svojih žrtava.
Također ne znamo kako su ljudi koji su preživjeli napad uspjeli izbjeći da postanu obrok za vuka. Ljudska intervencija mogla je uplašiti vuka tijekom napada na djecu, a preživjeli odrasli su se možda borili protiv vuka. Ljudi su na kraju postali svjesni opasnosti i terora Vuka iz Gisingea i odlučili su da je vrijeme za djelovanje kako bi napadi prestali.
Najsmrtonosniji vuk na svijetu ubijen je 27. ožujka 1821. Nisu poznati detalji o metodama koje su dovele do smaknuća Vuka iz Gysingea. S obzirom na vremensko razdoblje, gotovo je sigurno da je korišteno vatreno oružje.
Vladavina Vuka iz Gysingea nesumnjivo je bila zastrašujuće vrijeme za ljude u tom području Švedske. Ubrzo nakon tih napada vukovi su u Švedskoj lovljeni do istrijebljenja. Do 1960-ih, malo ili nimalo vukova živjelo je u Švedskoj. Međutim, polako su se vratili u zemlju kroz Rusiju i Finsku. Prisutnost vukova je predmet stalnih rasprava. Neki tvrde da im se ne bi trebalo dopustiti povratak zbog opasnosti koje predstavljaju za ljude, a kratka vladavina Vuka iz Gysingea dobar je argument za protivnike povratka vuka u Švedsku.
