JAMARI
Ni s ptičarom ni s goničem ne možemo uspješno loviti jazavce i lisice dok se nalaze u svojim rupama u zemlji. Za taj su nam lov potrebni psi koji ulaze u rovove pod zemlju i ondje stupaju u oštru borbu s navedenom divljači. Mogu je zaustaviti ili istjerati iz rupe, a u većini slučajeva laju pod zemljom i na taj nam način označuju gdje se divljač nalazi, pa na tom mjestu kopamo i dođemo do divljači.
Osim za lov pod zemljom, lovi se s njima i nad zemljom, gdje okretno i brzo pretražuju teren, gone divljač, a pronalaze je i po krvavu tragu.
Nekada, tj. prije nekoliko desetljeća taj se lov obavljao većinom takozvanim jazavčarima. To su bili dugački psići s vrlo kratkim nogama. Prednje su mu poput jazavca. Danas su ti psići rijetki, zamijenio ih je mnogo okretniji i srčaniji u lovu terijer. Osim lovnog, imamo više vrsta terijera, od kojih svi imaju lovna svojstva, ali su neki od njih postali već sasvim modni ili sportski psi.
Nakon jazavčara, raširili su se foksterijeri, danas se i oni brojčano u nas smanjuju, a njihovo mjesto zauzimaju navedeni lovni terijeri.
S jamarima lovimo također kuniće, kune, divlje mačke, a i bizamce, ako su na kopnu, a i u vodi. Vrlo su oštri, pa mnogi od njih postupa i sa zecom kao s grabežljivcima, pa ga previše izgnječi. Grize ga bjesomučno, dokle god pokazuje i najmanji znak života, no to se svojstvo školovanjem odstrani.
Ako smo pronašli nastambu vidre, možemo s jamarom i nju uloviti. Prethodno treba na otvor koji vodi u vodu staviti vreću, tj. pričvrstimo je, a onda pustimo u rov kroz otvor u zemlji jamara. Tako možemo doći do uspjeha. Vidra ili uskoči u vreću ili je pas u rovu zadavi i izvuče. Ako je uskočila u vreću, čvrsto je zatvorimo i izvučemo je.
Za jamare i goniče nije potrebno toliko školovanja kao za ptičare. Svi lovački psi trebaju lovna svojstva i nagon naslijedili od svojih predaka, no ta svojstva treba posjedovati u prvom redu jamari. Ako on nije naslijedio srčanost, ne možemo mu je mi dati.
Srčanost i borbenost glavna su svojstva dobrog jamara. no ako ih on i posjeduje, moramo ih razumno i planski razvijati i usmjeravati. Ako bismo mladoga neiskusnog jamara početnika pustili u jamu u lov na starog jazavca, koji bi ga za kratko vrijeme opasno izranio, mogli bismo u njemu stvoriti uvjerenje da je ulaz u svaku jamu, tj. rov skopčan s onako strašnim doživljajem, kojega je iskusio i počeo bi se ustručavati ulaziti u jamu.
Naprotiv, ako nam je uspjelo da je mladi jamar prvi put u rovu pronašao mlade lisice bez majke, podavio ih i iznesao iz rova, njegovo veselje za rad u jami postaje neograničeno i on će i slijedeći put ići u nju bez ikakva našeg nutkanja i poticaja.
Za prve vježbe ulaženja u rov najbolje je upotrijebiti pomagača, i to starijega dobrog jamara s kojim je naš u dobrim odnosima. S njim i našim psom dođemo do jame za koju smo prethodno ustanovili da je nastanjena, i to po mogućnosti lisicama. Dužnost je jamara da ih u rovovima napadaju, zadave ili ih istjeraju iz njih. Lovci koji stoje u zasjedi kod otvora ustrijele ih. Mnogo puta psi satima napadaju lisice u rovovima, a da se one ne daju iz njih istjerati. Često iskoče onda kada se tome čovjek najmanje nada, i tako spase glavu. Lovac se treba postaviti tako da ga lisica ne može vidjeti kada izlazi iz rova.
Ako ga vidi, neće izaći. Ako je i htjela, vratit će se natrag. Osim rada pod zemljom, za koji je potrebna srčanost i borbenost, potrebno je jamara naučiti na pravilan rad izvan rova. On mora hodati uz nogu bez povodnika, mora slijediti slijedoglasno trag zeca i lisice, izraditi povlaku s koje treba donijeti sitnu divljač, tj. kunića, jarebicu, fazana i slično, mora izvlačenjem krvnog traga pronaći ubijenu ili ranjenu krupnu divljač. Terijer mora ulaziti u duboku vodu i iz šaševa tjerati pernatu vodenu divljač. Osim toga, jamar mora biti uvježban da nas čeka na
određenom mjestu na kojem smo ga ostavili i otišli tako da nas ne vidi, mora razumno tražiti i istjerati divljač iz gustiša i biti miran na pucanj. Napominjem da pri vježbanju ovih malenih živahnih pasa moramo imati vrlo veliko strpljenje. Sve vježbe trebamo što češće ponavljati, i to najprije u kući, zatim u ograđenom dvorištu, a na koncu u slobodnom lovištu. Dosljednost u tom radu još je više potrebna nego pri vježbanju svih ostalih vrsta pasa. Svako naše popuštanje pronicavo će iskoristiti i početi raditi po svojoj volji i pokvariti se.
PTIČARI
Način današnjeg lova s ptičarima, tj. lovljenje samo u skupnim lovovima traži od naših ptičara da budu odlično školovani, jer u protivnom više smetaju i štete u lovu nego mu koriste. Ako je u poljskom lovu pred linijom lovaca čopor pasa koji ne sluša i juri za dignutom divljači, tjera je čak u susjedna lovišta, ako ubijenu svi hoće da donesu i ako istodobno vodici zvižde na sve moguće zviždaljke i dozivaju svoje pse, onda je to sve prije nego lov. Da se to ne dogodi, često viđamo zavezane ptičare za opasač lovca, na kojem idu vezani samo da se izbjegne gore navedena situacija. Je li takav ptičar koristan ili uopće potreban lovu? Sigurno da nije. Niti je lovcu ugodno pasje zaplitanje u kukuruzima i potezanje ovamo i onamo, već prema tome gdje je opazio divljač, a niti je psu ovakvo mučenje ugodno. Da se to ne događa, moramo psa sustavno dobro iškolovati i tek s takvim psom poći u skupni lov. Sam pas bez školovanja neće se nikada razviti u dobro upotrebljivog pomagača u lovu, a upravo je ukorijenjena praksa da se sa psom, kojega smo eventualno naučili donositi divljač, ide u skupini lov. Tu on stekne loše navike, koje se kasnije tek s velikom mukom mogu ispraviti.
Sasvim je druga situacija u zemljama gdje je dopušten pojedinačan lov. Ondje lovac može otići u lovište s potpuno neškolovanim psom i na terenu ga učiti od početne faze sjedenja, pa do zaključno pronalaženja ili oblajavanja mrtve krupne divljači.
U pojedinačnom se lovu može vodič zadržati na jednom mjestu koliko vremena hoće i uvježbava pojedine vježbe koliko mu je potrebno. U skupnom lovu linija, tj. lanac lovaca kreće se naprijed bez obzira je li pojedinom lovcu potrebno da sa svojim psom zaostane i vježba ga (npr. u pravilnom donošenju). Pas tako vježbu ne nauči, ili je ne nauči pravilno i postane iskvaren.
Uprave mnogih naših lovačkih društava ispravno su uočile ovu situaciju i odredile u svojim lovištima terene na kojima se psi mogu školovati. To je izvanredna pomoć osobama koje pse školuju, iako to nije sve što bi trebalo. U tim je lovištima, što je sasvim razumljivo, ograničen broj odstrela, a za potpuno školovanje potreban je što veći broj odstrela, jer se s većom praksom učvršćuje ono što želimo uvježbati.
Tu je teško naći rješenje. Ne može se, naime, dopustiti da jedan lovac ubije na tom razmjerno malom dijelu lovišta mnogo divljači, a s druge strane teška je situacija ako se pas nepravilno ponašao „pri ubijanju prvog zeca“, a vodič ne smije ustrijeliti drugoga, pa ga zbog toga ne može toj disciplini pravilno ni naučiti, odnosno takvo mu je učenje vrlo otežano. Glavno svojstvo školovanja psa jest apsolutan posluh. Samo takav pas može biti koristan u lovu i biti na ponos vodiča koji ga je školovao. Osim pasa koji razgone divljač, ima ih koji čine još veću grešku, a to su oni koji je gnječe ili čak trgaju. Ti su najveći štetočine, jer takva divljač nije ni za domaću upotrebu, a još manje za prodaju. Iako se ta mana da relativno lako i brzo ispraviti, mnogi su lovci baš u tom pogledu iz neupućenosti bespomoćni, pa je medu ostalim, svrha ovoga teksta da ih uputi u način kako se ta mana ispravlja i potpuno odstranjuje.
Što ptičar treba znati i kako treba raditi?
U prvom redu, pas treba biti poslušan, da svaku zapovijed, bilo da je zadana fićukom, riječju ili pokretom ruke, smjesta, čim ju je čuo ili opazio, izvrši. Zapovijedi se ne ponavljaju, a trebaju biti energične i odriješite, ali ne preglasne.
Na povodniku treba ići na lijevoj strani vodiča uz nogu, tako da mu je gubica uz šav hlača, ne smije zaostajati, a ni vući naprijed. Ovo potonje vidi se gotovo uvijek na ulicama, a i u lovištima. Pas otkopčan s povodnika treba ići isto onako kako je išao zakopčan na njega i tek na drugu zapovijed radi ono što mu se tom zapovijedi nalaže.
Kada je vodič došao u lovište, pas i nadalje hoda uz njegovu nogu, ne izlazi bez zapovijedi u grmlje i polje i ne napada ostale pse. Na zapovijed pas traži u lovištu. Traženje mora biti brzo, sustavno i ustrajno, no ne divlje. Kada je pas prošao dio nekog terena, u pravilu ne bi smjelo na tom terenu biti divljači koju on ne bi našao. Na zapovijed treba da se smjesta bez okolišanja vrati i tako dugo ide uz nogu vodiča dok ne dobije drugu zapovijed. Vodič koji ne polaže važnosti na ovo brzo će i najbolje školovanog psa iskvariti. Na zapovijedi za traženje koje se daju pokretom ruke, pas traži u onom smjeru koji mu je rukom pokazan. Odlično dresirani psi traže i na zapovijedi „lijevo“ i „desno“ i bez pokazivanja rukom. Na fićuk pas smjesta legne, bilo da traži polagano, bilo u najvećoj brzini, bio on blizu ili daleko od vodiča. Pas traži u primjerenoj udaljenosti od vodiča, osobito u doba kada je polje pregledno, tj. usjevi pobrani. U velikoj većini vodiči traže od ptičara da traže u njihovoj neposrednoj blizini. To je pogrešno. Poslušan pas, dobrog nosa i čvrstog stajanja, može tražiti i u priličnoj udaljenosti od vodiča. Na taj način pretraži velik teren i rezultati su mnogo povoljniji. Samo pas slabog nosa i stajanja treba tražiti u blizini lovca. Takav pas, naime, diže divljač, a da je nije nosom osjetio i ako je udaljen od vodiča, vodič ne dolazi do hica.
Na hitac ptičar legne, ukoliko već nije u ležećem stavu (ako se divljač tik pred hitac dignula), i čeka slijedeću zapovijed. Ta zapovijed neka nikada ne slijedi odmah nakon hica, jer će u tom slučaju nakon nekog vremena on i bez zapovijedi potrčati za ranjenom ili k ubijenoj divljači, a to je kobno, osobito u današnjim skupnim lovovima, jer ako je u takvom lovu više pasa, pa više njih dotrči k ubijenoj divljači da je donese, nastane trganje i uništavanje divljači, a i međusobna borba pasa. Kada je osjetio divljač, treba stati kao ukopan, ako divljač pred psom izmiče, treba je slijediti (to je takozvano vučenje). Čim se divljač dignula, on legne i čeka na zapovijed da dođe vodiču. Iz gustog grmlja on istjera zeca, ali kad je došao na rub grmlja, tj. ondje gdje počinje polje, put ili prosjeka, on legne i opet čeka daljnju zapovijed.
Ukoliko se lov vrši pogonom, a lovac s ptičarom čeka, pas leži nevezan kod vodiča mirno, ne miče se ni ako se kraj njega strijelja ni ako vidi kako divljač prolazi. Za to vrijeme pas ne smije lajati ni cviliti i ne smiju biti potrebne nove zapovijedi, koje bi ga umirivale, ali bi smetale vodiču u lovu. Ne smije ga zavesti niti eventualni lavež i gonjenje divljači po drugim psima. Na zapovijed »aport« ili »donesi«, on brzim trkom dođe do divljači, smjesta je uhvati zubima bez gnječenja i gnjavljenja, digne je i u trku donese vodiču. Pred vodičem sjedne i drži u gubici divljač tako dugo dok vodič ne stavi ruku ispod divljači i zapovijedi „pustiš“ na što pas divljač smjesta pusti u ruku vodiča. Ukoliko je divljač ranjena, on čeka na zapovijed i kada je ona izdana, krene u punom trku po tragu za njom, uhvati je i donese isto onako kako je naprijed navedeno.
U vodu ptičar ide na zapovijed, pa bila ona i dosta hladna. Traži u šašu kao i u polju po našim zapovijedima. Jedina je razlika između vodenog i suhog lova u tome što u vodi pas ne legne na hitac ni kada se divljač diže, jer je to tehnički nemoguće. Na zapovijed pas donese vodenu divljač i iz vrlo hladne vode, pa i u velikoj zimi. Pri tom, svakako, moramo voditi računa o njegovom zdravlju, koje nam je svakako vrjednije od bezbroj vodene divljači
Izgubljenu pernatu ili dlakavu divljač ptičar treba pronaći, dlakavu po krvavu tragu, a pernatu sustavnim pretraživanjem terena gdje je pala, i donese je prema navedenom propisu.
S mačkom i lisicom ptičar treba na zapovijed krenuti neustrašivo u bespoštednu borbu, treba je zadaviti i donijeti vodiču kao i svaku drugu divljač. Nježne ženke engleskih setera, a i nekih drugih pasmina, treba barem da te grabežljivice zaustave i ne puštaju uteći, te time omogućiti vodiču da dođe do hica.
Pri čekanju krupne divljači ptičar leži na mjestu koje mu je vodič odredio, mirno, ne diže se dok mu se to ne odredi, makar vodič strijeljao ili je prolazila u blizini divljač na koju se nije strijeljalo. Pri tome se ne izdaju nikakve zapovijedi, jer bi se time onemogućivao lov. Mogu se jedino psu davati znakovi rukom. Ako se lovac udaljuje od psa, makar i na veće udaljenosti, pa i tako da pas lovca ne vidi, on treba na mjestu mirno čekati ponovni dolazak vodiča i tek se na zapovijed dignuti i izvršava ono što mu je drugom zapovijedi određeno.
Ako je krupna divljač ranjena, ptičar na zapovijed ide za njom po krvavu tragu, pronađe je i ondje laje tako dugo dok do njega ne dođe vodič, ili se psa priveže na povodnik dugačak barem 5 metara i pas po tragu sigurno dovede vodiča do uginule krupne divljači.
Sve ove radnje, koje su naprijed navedene, ptičar treba raditi sa strasnim veseljem, i svaku zapovijed izvršavati tako kao da ju je jedva dočekao.
U vlaku ili automobilu pas mirno sjedi ili leži na svom mjestu, a također za vrijeme ručka u šumi, dok lovci jedu, pas mirno leži na određenom mu mjestu i čeka dok ne dobije svoj obrok. Neodgojeni su oni psi koji za to vrijeme obilaze lovce, njuškaju njihovu hranu, približavaju se istoj, smetaju lovcu pri jelu, pa čak i kradu hranu.
To su, eto, glavne radnje koje školovani ptičar mora raditi, Osim toga, može ga se naučiti da brani svoga gospodara, a također i raznim vještinama.
ŠUNJKAVCI
Mnogo je lovaca koji love sa šunjkavcima. Ti psi zauzimaju znatno manje prostora u stanovima, a i lakše ih je prehraniti. Dok je bilo zabranjeno s psima ući u tramvaje i autobuse (a to je u nekim mjestima još i danas) mnogi su lovci naučili svoje španijele da budu mirni u naprtnjačama i na taj su ih način dopremali u lovište.
Šunjkavci pretražuju teren, koji je uglavnom poljski s čestim šumarcima, grmljem i obraslim raznim travama. Dobar šunjkavac temeljito i s veseljem traži, digne divljač i dotjera je. Najvažniji organ u svih lovačkih pasa jest dobar njuh, pa je tako to i u šunjkavaca. Ti psi traže, naime, u takvoj udaljenosti od lovca na koju on može strijeljati. Oni ne stoje, pa dignu divljač a da nas nisu prije vučenjem ili stajanjem na to upozorili. Čim divljač dignu, oglase se i tjeraju je poput goniča. Gonjenje ne traje dugo, jer divljač brzo nestane iz vidnog polja tih malenih pasa, a ni po tragu ne idu redovito daleko za njom, jer su svjesni da je to uzaludno. Tiho je gonjenje velika mana, pa takve pse treba odstraniti, odnosno izlučiti iz uzgoja.
Šunjkavac ne smije tražiti u velikoj udaljenosti od lovca. Ukoliko to pokušava, moramo ga od toga odučiti. Čim je na granici dopuštene udaljenosti, treba ga ili sasvim pozvati k sebi ili ga samo približiti na potrebnu udaljenost od lovca. Uči ga se tražiti kao i ptičara.
Ti psi trebaju donijeti divljač, koju mogu nositi, a to je u prvom redu sva pernata divljač, uključivši i patke iz plitke i duboke vode, a također kunića i manjeg zeca. Teškog zeca i lisicu, naravno, ne mogu nositi, jer nemaju za to snage. I donošenju se uče poput ptičara. Divljač koju ne mogu donijeti treba da označe lovcu lajanjem. Ako laju na teškog zeca ili lisicu, sigurno će lajati i na krupnu divljač.
Šunjkavca je potrebno naučiti da izrađuje trag na remenu, jer je samo na taj način potpuno uporabivi lovački pas. I za šunjkavce se priređuju utakmice, kao i za sve drugelovačke pse. Posebno se ispituju mladi, a i stariji psi na utakmicama na kojima se ispituju samo urođena svojstva, dok se za izvježbane pse priređuje svestrana utakmica, na kojoj pas mora pokazati da je uistinu svestrano uporabiv za lov na sitnu i krupnu divljač.
KRVOSLJEDNICI
Za lov na krupnu divljač od neprocjenjive je vrijednosti dobar krvosljednik. I dobar ptičar, pa čak i gonič mogu se izvježbati za dobar rad na tragu ranjene krupne divljači, ali najviše će nam u tome poslužiti dobar, specijalno školovan krvosljednik, kojim su preci za taj rad odabrani selekcijom.
Svježi krvni trag ranjene divljači slijedit će mnogi lovački psi, ali za pronalaženje divljači nakon više sati, pa i nakon jednog ili dva dana, učinit će najsigurnije krvosljednik.
Svima nam je poznato da naša lovišta obiluju jelenima, srndaćima i divljim svinjama i da je mnogo ranjene dragocjene divljači izgubljeno, jer nije bilo dobrog krvosljednika. Osim ranjene divljači, krvosljednik pomaže lovcu u otkrivanju, odnosno pronalaženju i krivolovaca po tragu.
Vodič krvosljednika treba biti potpuno staložen, miran čovjek, koji zna svladavati srdžbu, jer su krvosljednici od svih pasa najosjetljiviji na loše raspoloženje svog vodiča. Najbolje je nabaviti štene i razumno ga odgojiti, osobno ga hraniti i njime se što više baviti. Za svaku izvršenu zapovijed treba ga dovoljno hvaliti i nikada ga ne udariti povodnikom, jer ga on od svih vrsta pasa najviše treba. On mu se, naime, mora veseliti, a ne da mu on postane omražen predmet kojim ga se kažnjava. Dosljednost i bezuvjetno izvršavanje zapovijedi imaju kod tih pasa još veću ulogu nego kod drugih pasmina.
Krvosljednicima se izdaju zapovjedi tihim glasom ili samo pokretima rukom. Zviždaljka se nikada ne upotrebljava. To se čini iz razloga što bukom ne smijemo plašiti ranjenu ili umiruću divljač, jer bi se ona u tom slučaju opet dignula iz ležišta i ponovno udaljila koliko joj to snage dopuštaju,
Ogrlica (ovratnik) treba biti nešto labavije namješten oko vrata, da psu ne smeta u radu, tj. krvosljednik treba imati povodnik pričvršćen na ogrlicu, i tako da ga u slučaju potrebe možemo brzo otkopčati. To činimo kada smo pronašli još živu ranjenu divljač, da nam je pas zaustavi i omogući hitac. Kada nas pas vodi po tragu, ne smije mu biti povodnik na leđima, nego ga moramo provesti između sve četiri noge, tj. da mu se nalazi ispod trbuha. U prvom slučaju stezao bi mu ovratnik grlo i vratne žile i time ga ometao u koncentriranom radu. Proveden ispod trbuha pritišće mu samo šiju, a to mu ne čini nikakvih smetnji. Povodnik je dug oko 10 m, a može biti načinjen od kože ili od kudjelje. Na početku ima kopču kojom ga kopčamo za ovratnik, na svršetku petlju koju držimo u ruci dok pas izrađuje trag. Ako smo psa naučili da izrađuje trag bez povodnika, tj. slobodno, skinemo mu prije rada i ovratnik, da mu se taj u gustišu ne zapliće u granje i ometa ga u radu.
Osobito srčani često stradaju prigodom navaljivanja na ranjenog vepra ili jelena, koji ga još i posljednjim snagama mogu teško ozlijediti, pa čak i usmrtiti. Kada mrtvu divljač pronađe, ako nije to na vezu načinio, treba lajati i tako divljač pokazati vodiču, tj. oblajavati.
Kod nas još nisu provođene utakmice krvosljednika, jer ih je još malen broj, no i to će se morati provoditi ako hoćemo u tom pogledu vršiti selekciju odabiranjem najboljih primjeraka za rasplod.
Glavne vježbe, tj. sjedenje, lijeganje itd. učimo krvosljednika kao i ostale vrste pasa, no budući da je njegov zadatak specijalan, treba ga prema tome i obučavati. U prvom redu, krvosljednik treba biti uvijek slobodan, nikada vezan na lancu. Najbolje mu je boraviti u dobro zatvorenom prostranom dvorištu. Kućica napravljena prema njegovoj veličini, ne smije biti blizu kokošinjca, svinjca ili gnojišta. Ti psi imaju izvanredno fin njuh i ti bi ga intenzivni mirisi otupjeli. Također ne smije boraviti u kuhinji kao ni u sobama gdje se parketi mažu pastama s jakim mirisima.
Budući da je rad krvosljednika u ogromnom dijelu vezan za povodnik, to ga moramo na povodnik već rano priučavati. Već 4-mjesečno štene vodimo što češće u šumu gdje ima priliku vidjeti krupnu divljač. Ne dopuštamo mu da je tjera, da ne postane razganjač. Ako vuče s namjerom da tjera divljač, trznemo povodnikom uz zapovijed »fuj«. Ako je slobodan, mora doći na zov, što smo ga prije već naučili. Kada ga učimo odloživosti, tj. da nas u ležećem ili sjedećem stavu čeka treba ga uvijek ostaviti s povodnikom. Iz tog položaja ne smijemo ga nikada dozvati fićukom, uvijek moramo doći po njega. Štene priučavamo izrađivanju traga tako da načinimo povlaku kao za ptičara, a u početku je pravimo komadom hrane (kruh, meso).
Kasnije trebamo otići u šumu i priučavamo psa na izvlačenje traga prave i zdrave divljači. Odemo sa psom u šumu, potražimo divljač. Kada smo je opazili, zapamtimo točno put njegova kretanja. Taj treba dobro zapamtiti s pomoću kakvih grmova, stabala, jaraka i slično. Odemo s tog mjesta i vratimo se za nekoliko sati, psa privežemo na povodnik, pođemo na mjesto gdje smo spazili jelena, pokažemo mu mjesto i uz zapovijed »naprijed« ili »traži« nutkamo ga da slijedi trag. Ako bi htio stranputicom, usmjeravamo ga na pravi trag, ukoliko smo potpuno sigurni da smo ga dobro zapamtili. Ako trag dobro slijedi, obilno ga pohvalimo, a zatim skinemo s traga. Krvosljednika ne smijemo s traga odvući povodnikom ukoliko je na tragu krupne divljači. Blagohotnim tapšanjem po leđima kažemo mu »dosta« i obuhvatimo ga lijevom rukom oko tijela, odmah iza prvih nogu, dignemo ga, dok smo povodnik prethodno sakupili u desnu ruku i odnesemo psa kojih 20 koraka dalje od traga. Spustimo ga na zemlju, opet potapšamo i pođemo vezanim uz povodnik dalje.
Ukoliko bi nam pas htio slijediti trag zeca ili lisice, odvučemo ga s tog traga povodnikom uz oštri »fuj« ponavljamo tako dugo dok krvosljednik ne izgubi interes za zeca i lisicu. Nikada ne smijemo dopustiti da pas slijedi trag krda jelena. Na taj se način odvikne od izvlačenja traga pojedinog komada divljači i postane iskvaren. Krvosljednik se iskvari i ako ima priliku da sam ode u šumu i tjera divljač. Na taj način počinje više tražiti okom nego nosom, pa mu je svrha promašena.
Po svježim tragovima na svježe izoranim oranicama najlakše priučavamo mladog krvosljednika na izrađivanje traga zdrave divljači. Mi na takvu terenu vidimo točno kuda je jelen prolazio i možemo sa sigurnošću kontrolirati da li pas trag točno slijedi. Isti je slučaj na svježem snijegu koji nije veći od 2 do 3 cm. U dubokom snijegu nije dobro vježbati psa, jer se na takovima nauči više tražiti okom nego nosom. Kao što je potrebno svaku pasminu pasa vježbati za svrhu u koju ćemo ga upotrebljavati, tako to treba činiti i s krvosljednikom. To činimo umjetno stvorenim tragom. Možemo to činiti na dva načina.
Strana osoba hoda terenom i usput kaplje iz veće boce kapljice krvi, svaki drugi korak. Pri svršetku toga umjetnog traga treba biti ostavljena osušena jelenska koža (mužjak). Strana osoba vuče osušenu jelensku kožu ili komad crijeva i usput kaplje po kapljicu krvi. Psa ne puštamo na trag isti, već drugi dan, a umjetna povlaka treba biti duga po 2, 3 i više kilometara. Na svršetku je najbolje da bude mrtav jelen, ako je to ikako moguće; ako ga nemamo, mora biti njegova imitacija, tj. koža ispunjena slamom ili sijenom tako da imitira njegov oblik. Dobar krvosljednik slijedi uvijek isti trag, makar su isti križali i drugi jeleni. Ne samo svaka vrsta divljači nego i svaki pojedinac ima svoj specifični miris, koji se donekle razlikuje od ostalih i taj pas slijedi kada ga je jedanput uhvatio. Ranjena divljač ima osim toga poseban osobni miris i miris krvi i bolesti, koji pas nepogrešivo slijedi. Njega mu je i lakše slijediti upravo zbog tih svojstava, kojih zdrav jelen nema.
Ako je ikako moguće, treba školovanje krvosljednika vršiti u pravom lovu na jelena, jer rad na umjetnom tragu uz voje pozitivne ima i svoju negativnu stranu. Pas se, naime, jelenskom kožom priučava samo na trag uvijek istoga jednog pojedinca. Trag samo s krvlju je bez jelenskog mirisa, pa i to ima svoj nedostatak.
Najidealnije vježbanje jest kada je jelen uistinu ranjen i pronađen mrtav; tada treba pustiti psa da trag izvlači, kao da jelena on sam pronalazi. Kada je zadatak uspješno izvršio, obilno ga hvalimo.
Izvlačenje traga možemo vježbati i tragom čovjeka. Na točno određenom mjestu, koje je poznato vodiču kao i njegovom pomagaču, počne sam vodič praviti svoj vlastiti trag, tj. prolaziti kakvom međom oranica, zatim skrenuti uz rub grmlja u šumu i sakriti se iza kakvoga dobrog zaklona. Osoba koju pas poznaje i voli, najbolje da je član obitelji, dođe sa psom na mjesto gdje je trag počeo. Pokaže ga psu i zapovijedi mu »traži«. Pas će veselo slijediti trag mu poznate i voljene osobe i sigurno ga pronaći. Kada je došao vodiču, obilno je pohvaljen. Vodič mora paziti na smjer vjetra. Trag mora biti bezuvjetno niz vjetar, tj. psu mora puhati u leda. Ako bi bilo obratno, vjetar bi donosio psu miris vodiča i on bi napustio trag i po mirisu nošenom zrakom došao do vodiča, čime bi bila svrha promašena.
Nakon ove vježbe izmijene se uloge, tj. vodič vodi psa, a druga osoba pravi svoj trag. To treba biti opet psu dobro poznata osoba koju on voli. Prvu vježbu vršili smo oko 1/4 sata nakon što je trag načinjen, a i trag je bio kratak. Daljnjim vježbanjem trag je sve dulji i zapleteniji, a i vrijeme puštanja na trag sve dulje. Pri duljem tragu treba osoba koja ga izvodi kod svake okuke, a i inače, ispuštati po koji komadić papira, da se vodič može uvjeriti slijedi li pas točno trag. Papirići nipošto ne smiju biti takvi da bi ih pas zamjećivao.
Kada pas točno izrađuje tragove poznatih osoba, prelazimo na vježbu s nepoznatima. I ti su tragovi iz početka kratki i svježi. Kasnije produljujemo i dužinu traga kao i vrijeme kada psa dovodimo na trag. Vježbe iz početka vježbamo po ugodnom vremenu, kasnije radimo i po kiši i vjetru. Trag povećavamo i preko kilometra, a starost mu može biti i cio dan. Naravno da osoba koja je trag izvodila ne može cio dan čekati na svršetku traga. Drugi dan dođe na mjesto gdje je trag završen, ali sa suprotne strane od traga koji je jučer izvela i postavi se točno na mjesto gdje je trag završen. Takva osoba ne smije taj dan biti u blizini psa, a pogotovu ne da zajedno s vodičem i psom krene od kuće, pa se tek negdje na putu razdvoje, pa jedan pođe na početak, a drugi na svršetak traga. To bi psa smetalo i kvarilo. Pas bezuvjetno mora trag izvesti dokraja, ako ne može sam, treba mu vodič pomoći, a kada ga je izveo, mora biti obilno pohvaljen. To mu je nagrada i poticaj za točan i savjestan rad, kao i spoznaja da svaki započeti trag mora bezuvjetno potpuno izraditi. Ovako izvježban pas odličan je pomagač u pronalaženju krivolovaca, pa će ga pronaći ne samo u šumi nego u vlastitoj kući, kojoj se vratio.
Najpogodnije vrijeme za priučavanje mladih pasa na rad je vrijeme škartiranja jelena i košuta. Tu treba kod svakog komada koji je ustrijeljen, pa makar smo i točno vidjeli gdje je pao, vježbati mladog krvosljednika. Dovodimo ga svakako nekoliko sati iza hica na nastrel, koji smo točno upamtili i obilježili kakvim znakom (prelomljenom granom ili stavljanjem dviju grana ukriž, usjekom sjekiricom u stablo i slično). Ukoliko nema u području mnogo lisica ili drugih krupnih zvijeri, koje bi načele ubijenu divljač, možemo pustiti divljač i preko noći mrtvu u šumi i tek drugi dan doći s krvosljednikom i vježbati ga izraditi trag.
Najvažnije pravilo pri ovakvim vježbama jest da psa nikada ne kaznimo ako iz bilo kojeg razloga ne prihvaća i ne izrađuje trag. Nastojimo ga nutkati i bodriti, ali nikada ne vikati na njega niti ga udariti. Pas je možda prehlađen, zbog čega mu je slabiji njuh, možda ima smetnje u želucu i slično, što mu oduzima volju za rad. U tom ga slučaju skinemo s traga, pustimo da jedan sat počiva udaljen od traga, zatim pokušajmo iznova. Ako ni tada ne prihvaća trag, za koji smo potpuno sigurni da je na tom mjestu započeo, odemo s psom kući i započnemo istu vježbu sutradan.
Pogon, tj. rad bez povodnika sastoji se u tome da psa pustimo slobodnog, tj. bez ovratnika i povodnika na trag ranjene divljači, koju on slijedi i kada je dostigne, lajanjem i napadanjem je zaustavi i time omogući vodiču posljednji hitac. Napadanje ne smije svršiti tako da pas ranjenu divljač obara, i to iz dva razloga:
- Pri pokušaju obaranja ranjenog jelena ili divlje svinje ta divljač još posljednjim snagama može zadati psu smrtonosni udarac.
- Pokušaj obaranja prvi je korak trganju i načimanju divljači, a to je ogromna pogreška.
Ako smo mladog psa pustili da vrši pogon na starog jelena ili vepra, vrlo je vjerojatno da će zbog pomanjkanja iskustva stradati. Zbog toga su potrebne mjere opreza i početne vježbe treba vršiti s mladim jednogodišnjim jelenom, koji nije toliko opasan da bi psa mogao ozbiljno ozlijediti. Možemo to učiniti i s košutom, koja će ga eventualno udariti prednjim nogama. To nije zlo, dapače daje psu spoznaju da mora biti oprezan i lajati na ranjenu divljač iz udaljenosti koja mu osigurava uzmak, ako ga ta hoće napasti.
Ako je slobodan, tj. nevezan pas u pogonu našao mrtvu divljač, može nam to javiti na dva načina: - Lajanjem na divljač tako dugo dok mi ne dođemo do njega i divljači.
- Dolaskom do nas i svojim vladanjem nam pokaže da je pronašao divljač i dovede nas do nje.
I prvo i drugo je dobro, ali je ovo posljednje korisnije, jer nas pas može uvijek dovesti do mrtve divljači, a ako laje udaljen od nas po l—2 km u kakvoj uvali, može se dogoditi da ga ne čujemo.
Krvosljednik treba glasno goniti, i to ne vidoglasno, nego sljedoglasno, kao goniči i šunjkavci. Time se vodič upozorava na koju se stranu divljač kreće, slijedi pogon i može brže doći do zaustavljene divljači, da joj dade posljednji hitac. Ako se vodič približi divljači koju je zaustavio mladi pas, neka ga pusti da neko vrijeme na nju laje i onda ispali hitac. Nakon toga obilno pohvali psa, ako pas još laje, na divljač, pustimo ga da to čini i hvalimo ga. Neki lovci, a i pisci preporučuju da se psu dade nakon toga, tj. pri čišćenju divljači, komad jetara, slezene ili slično. To nikako nije uputno, i to iz slijedećih razloga: - Iznutricom svih preživača i svinja koje pojede pas može se prenositi na čovjeka opasna bolest Echinococoza.
- Današnji meci prouzrokuju na divljači velike osobito izlazne rane. Iz tih može biti vidljiv koji komad iznutrice, pa bi pas koji je naučen da ju jede, mogao pokušati da se sam njome posluži i tako nastaje trgač-štetočina.
RETRIEVERI – DONOSAČI
U Engleskoj love sitnu divljač na preglednim terenima s ptičarima, i to poenterima i seterima, kao što se to lovi u svim drugim zemljama. Međutim, Englez ne dopušta svojemu ptičaru da donosi divljač. Kada je divljač pala, ptičar leži, a retriver tj. donosač ide po nju i donese je. Englez, naime, smatra da njegov ptičar ima tako fini aparat njuha da bi mu štetilo ako bi divljač dospjela u njegovu gubicu. Zbog toga ima drugog psa, retrivera, koji obavlja taj posao umjesto ptičara. Engleski su ptičari rašireni na kontinentu, odnosno na više kontinenata, a prema propisima matične zemlje, trebali bi se upotrebljavati na način kako se upotrebljavaju u domovini. Međutim, gotovo svugdje lovi se s tim ptičarima tako da oni i donose divljač. Je li ta okolnost uzrokovala uistinu opadanje kvalitete njihova nosa, ne bi se moglo sa sigurnošću ustvrditi, no sigurno je da ima danas znatan broj setera koji nemaju prvorazredan njuh.
Lov s ptičarima i retriverom zajedno zahtijeva da oba budu odlično školovana. Dok ptičar traži, veoma brzo kruži poljem, retriver se nalazi uz lijevu nogu lovca. Ni stajanje ptičara na divljač ne smije ga toliko uzbuditi da bi napustio svoje mjesto, a također ni hitac koji je divljač oborio.
Čim se divljač digla, ptičar legne. U tom položaju ostane kada vodič strijelja i kada je divljač pala. Na zapovijed ode retriver po divljač i donese je. Tek kada ju je propisno predao vodiču, zapovijedi se ptičaru da ustane i traži dalje. To se ponavlja za cijelo vrijeme lova.
Retriver mora s veseljem ići po svakom vremenu u vodu, bila ona plitka ili duboka, hladna ili topla, brzica ili stajaća, On mora s veseljem donositi svu divljač, uključivši i lisicu. Mora biti dovoljno oštar, ako je divljač ranjena mora je zadaviti.
GONIČI I BRAK JAZAVČARI
GONIČI
Osnovna pasmina svih lovački pasa jesu goniči. Iz njih su selekcijom stvorene i sve druge pasmine lovačkih pasa. I danas u mnogim dijelovima naše zemlje, a i u drugim zemljama, lovi se goničima. U visokim planinama, obraslim gustim šumama drukčiji se lov na zečeve ne može ni vršiti. S goničima se lovilo u pradavno vrijeme, dok su praljudi imali najprimitivnije oružje, pa im je pas bio glavni pomagač, ne samo u pronalaženju divljači, nego i u borbi s divljom zvjeradi, često puta na život i smrt. Nema sumnje, lov s goničima ima svoje posebne čari; kada se lovac popne na planinu, pa lovci zauzmu zasjede, a psi se ispuste, lovac napeto očekuje kada i gdje će se začuti zvonka pjesma najprije jednog psa, kojemu se začas pridruže i ostali. Kad se ta pjesma približava, u lovcu raste divna napetost, kojoj je vrhunac u času kada opazi divljač i odapne hitac.
Naravno da se s goničima ne može vršiti poljski lov na fazane, trčke i ostalu divljač. Tu bi on svaki lov upravo onemogućio, jer bi rastjerao i ono što bismo i bez njega mogli ustrijeliti.
Svaki narod ima svoje goniče, pa tako i mi. Te su se pasmine uzgajale prema lovačkim potrebama selekcijom, iako ne po današnjim kinološkim pravilima. Za parenje su se ipak uglavnom upotrebljavali najbolji primjerci, pa su se tako formirale pasmine koje danas imamo. One su legalizirane i upisane u međunarodne registre. Nekada se goniče ili, kako ih još nazivamo, brakirce, nije ništa učilo. Kada su odrasli, išlo se s njima u lov. Ponajprije s ostalim, tj, već uvježbanim psima, od kojih su se učili tražiti i priključivali se gonjenju divljači kada ju je prvi pas pronašao. To je, svakako, jedan od načina da psa uvedemo u takav lov, ali ne i najbolji.
Današnji se goniči ne prepuštaju potpuno svome nagonu. Trebaju se dati dozvati dok tjeraju, jer bi u protivnom gonili divljač satima, čak i po tuđim lovištima; neki ulaze i u vodu te donose patke. Na krvavom tragu pronađu divljač, zadave je, a krupnu divljač oblajavaju.
Preopširno bi bilo opisivati sve goniče, ograničit ćemo se samo na one koji su najzastupljeniji u našim krajevima. Gonič je lovački pas, koji se glasa kada tjera divljač. Od njega se traži, odnosno u prvom redu zahtijeva da divljač sustavno traži, podigne je s loge i glasno goni dok je ne pritjera do lovaca. To je goniču urođeno, tj. on je to naslijedio od svojih predaka. Međutim, ta se svojstva mogu školovanjem poboljšati, ali pas gonič ima i svojstva koja lovac ne želi, pa ih treba odstraniti. Prema tome, ako lovac želi imati goniča, koji bi mu bio pravi i potpuni pomoćnik u lovu, mora ga učiti. Pri učenju se uglavnom ravnamo prema uputama koje su sadržane u školovanju ptičara, ukoliko se slažu s potrebama koje zahtijevamo od goniča, a tih je mnogo, npr. sjedenje, lijeganje, down, hodanje uz nogu, čekanje, itd.
Najvažnije nam je u goniča, uostalom kao i kod ostalih vrsti pasa, da smo štene odabrali od najboljih roditelja i praroditelja, jer je to najbolje jamstvo da ćemo dobiti ono što nam je potrebno i što želimo. Koju ćemo pasminu odabrati, stvar je našeg ukusa, a ovisi i o terenu na kojem ćemo loviti. Za pripomoć u tom izboru opisane su pojedine pasmine goniča i njihov službeni standard.
BRAK — JAZAVČARI
Ta je pasmina neka sredina između goniča — braka i jazavčara. Stara je pasmina, koja postoji više od dva stoljeća, što je vidljivo i iz slika iz 17. stoljeća. Službeno ju je priznalo g. 1886. društvo za određivanje čistih pasmina pasa u južnoj Njemačkoj. Za lovce koji love po gorama i gorskim šumama taj je pas kao stvoren. Ima odličan nos i vrlo razvijenu lovačku strast. Razuman je, poslušan, hrabar, čvrst, a dobro prima i pouku. Goni glasno, odlično prati trag i ne umori se tako lako, unatoč svojim kratkim nogama.
Gonič je, a vrši vrlo uspješno i dužnost krvosljednika, također i jamara, jer zbog svoje građe, tj. budući da je malen i kratkih nogu može ulaziti i u jame i hrabro se boriti s lisicom i jazavcem. Može se naučiti donositi manju divljač, a i da bude odloživ, tj. da čeka lovca na određenom mjestu dok se lovac ne vrati po njega. I tu je pasminu pasa potrebno školovati, kao i sve ostale lovačke pse, jer sam njegov urođeni nagon i svojstva nisu dovoljni da ga načine dobro uporabivim, tako reći svestranim psom. U prvom je redu potrebno da ga se uči izvlačiti krvni trag i oblajavati mrtvu divljač, te da se na našu zapovijed, odnosno poziv, dade opozivati od gonjenja. Ako smo ga to naučili, ima ćemo s tim psom izvanredno zadovoljstvo i lovački užitak.
Brak-jazavčari uzgajaju se u nas već gotovo jedno stoljeće. Dobili smo ih iz susjedne Austrije i Njemačke iz alpskih predjela, gdje su se najviše upotrebljavali i uzgajali. Povod za uvoz tih pasa bio je strah za srne, koje su ugrožavali tadašnji visokonogi goniči.U toj pasmini razlikujemo 2 tipa alpski i vestfalski.
UTAKMICE GONIČA
Da bi se lovcima dala što veća pobuda da uzgajaju i školuju što svestranije goniče, priređuju pojedina kinološka društva utakmice na kojima se ispituje njihov rad. Svaki pas koji se upisuje u rodovnu knjigu kao „dresirani gonič“ mora pokazati da je po prirodnim svojstvima i učenjem postigao da bude dobar i pouzdan pomagač lovcu u lovu s pasjim pogonom.
Utakmice se priređuju odvojeno za razred mladih i razred zrelih pasa. Na njoj se ispituju obavezni predmeti, a također i neobavezni. Temeljno pravilo jest da gonič traži mozgom, goni nosom, trči plućima i drži trag krvlju. To mora imati u vidu svatko tko uči, vodi ili ocjenjuje goniče u njegovu radu.
Ako pas nema dobrog nosa, ne može goniti, jer će se izgubiti kod prve okuke koju u trku načini divljač. Samo je odrastao zec ona divljač gdje gonič može pokazati svoju sposobnost i vrlinu.
Glasno gonjenje za svakoga je psa naporan rad, gdje ne trpe toliko noge, koliko pluća. Zato svaki mora imati duboka prsa, da bi se u njima pluća mogla širiti. Ako toga nema, pas brzo malakše. Zato kažemo da pas trči plućima.
Krv je ona pogonska sila koja pobuđuje psa da divljač drži, da je jureći prati ponekad i cijele sate. Pas koji nema u sebi dovoljno lovačke krvi, brzo napusti krvavi tragdivljaci, uslijed Čega može biti izgubljena i teže ranjena divljač.
Pas bez temperamenta nije uporabiv, kao ni onaj slabog nosa. No ne valjaju ni oni goniči koji se ne daju dozvati od gonjenja i tjeraju jednu divljač bez prekida po više sati. Prebrzo gonjenje također nije dobro, jer taj pas potjera divljač prebrzo pokraj lovca, pa je strijeljanje nesigurno.
OBAVEZNE DISCIPLINE PRI ISPITIVANJU GONIČA U RADU
U razredu mladih pasa, tj. pasa u dobi od 9 mjeseci pa do 2 godine:
gonjenje, traženje, vrijeme gonjenja, način gonjenja, glas, poštenost (poštenost je glasanje psa točno na tragu divljači, a ne izvan njega); nos; poslušnost, ponašanje uz mrtvu divljač, ponašanje na pucanj.
U razredu zrelih pasa obavezni su predmeti:
gonjenje, traženje, vrijeme gonjenja, način gonjenja, glas, poštenost;
krvni trag na povodniku; nos; poslušnost, ponašanje uz mrtvu divljač, odloživost, mirnoća na pucanj, vodljivost.
U mladih pasa promatraju se uglavnom prirođena svojstva, dok se u zrelih pasa uz ta prirođena svojstva promatra i rezultat školovanja i lovačke prakse.
Ocjenjivanje goniča slično je onome kojim se ocjenjuju i ptičari. Za svaki predmet određen je vrijednosni broj (koeficijent), koji se množi ocjenom što ju je gonič postigao svojim radom, odnosno sposobnošću. Zbroj svih dobivenih točaka odlučan je za postizavanje I., II. ili III. nagradnog razreda.
U prvu grupu predmeta spadaju nos i vrijeme gonjenja. U drugu grupu predmeta spadaju: traženje, način gonjenja, krvni trag na povodniku i poslušnost. U treću vrstu predmeta spadaju: glas, ponašanje uz mrtvu divljač i vodljivost. Ocjene su od 1-5, s mogućnošću polovične ocjene.
Primjer ocjenjivanja psa u radu na divlju svinju:
Discipline Koeficijent
- Ponašanje na pucanj: a) vezan………………………….…….. 2
b)nevezan………………….…….…..…4 - Način traženja i pretraživanja…………………………….…………… 8
- Kvaliteta njuha – nosa i pronalaženje………………….……………8
- Glas kod divlje svinje na mjestu……………………………..……….. 4
- Oštrina na divlju svinju……………………………………………………. 6
- Ustrajnost u napadanju na divlju svinju…………….……………. 8
- Glas u gonjenju: a) sljedoglasan……………………… 4
b) vidoglasan………………..……… 2 - Poslušnost i vodljivost……………………………………………………… 2
Ocjenjivanje se vrši na način da suci za svaku pobrojanu disciplinu ocjenjuju psa ocjenama od 1 do 5 s mogućnošću polovične ocjene koja se množi s gore navedenim koeficijentima. Zbroj bodova po svim disciplinama daje ukupan broj bodova koji psa svrstava ujedan od nagradnih razreda i to:
I. nagradni razred: 171-220 bodova
II. nagradni razred: 131-170 bodova
III. nagradni razred: 80-130 bodova
VANJSKI FAKTORI KOJI UTJEČU NA RAD GONIČA
Na rad goniča utječe svakako i vrijeme dana kada se pas ispituje. Nije, naime, svejedno je li vedar jesenski dan ili je jaki vjetar i žarko Sunce, itd. Nije također svejedno ako se pas ispituje rano ujutro dok su tragovi divljači svježi, o podne ili u kasnijim popodnevnim satima. Sve navedeno kinološki suci uzimaju u obzir kada ocjenjuju rad goniča. Najvažniji rad u svih lovačkih pasa jest traženje. Nije dovoljno da pas ima najbolji nos i ostala prirodna svojstva, ako nije naviknuo da traži divljač, jer u tom slučaju ta svojstva ne iskorištava, a to je isto kao da ih i nema.
Dobar gonič pravi razliku između noćnih tragova zeca, po kojima je on išao na pašu, i onih jutarnjih, kojima se s paše vraćao. U goniča nije važno traži li s visokim ili niskim nosom, glavno je da nađe divljač, no pri gonjenju je mnogo bolje da goni s niskim nosom, jer je pri tom mnogo sigurniji u držanju traga. To važi također i za krvavi trag. Odličan tragač je pas koji se ne boji grmlja i gustiša i ne drži se u blizini vodiča, ali se od njega ni ne udaljuje predaleko, tj. tako daleko da ne bi čuo opozivanje (dolazak vodiču).
GONJENJE
Gonjenje mora biti glatko, tj. ravnomjerno. To znači da se pas pri gonjenju ne zaustavlja i ne gubi trag. Najteže je goniti malog zeca, jer taj pravi toliko okuka i tako zakučastih, da ih i najbolji goniči teško svladaju. Psi koji prebrzo gone lako izgube trag. Kada divljač trči, ostavlja za sobom brazdu svoga mirisa, sličnu kao što ostavlja čamac kada plovi po glatkoj površini vode. Neki psi gone točno po toj brazdi, a neki gone pokraj nje. Ovo posljednje čine redovito psi koji gone s visokim nosom.
Svrha je gonjenja da pas dotjera divljač do lovca.
Kada gonič goni, ne laje nego štekće. Poželjno je da svaki gonič ima jasan zvonki glas. Neki psi gone tako što štekću neprekidno, drugi to čine s prekidima. Za lovčeve uši ugodnije je neprekidno, jer štektanje s prekidima daje dojam da je pas izgubio trag, što sigurno ne djeluje pozitivno na lovčevo raspoloženje. Glas goniča može biti i dubok, a i hrapav. Najbolje se cijeni vriskanje. To rade većinom goniči francuskih pasmina.
Pošten je onaj pas koji se javi tek onda kada je dignuo divljač. Gonič može, naime, biti lažac, tj. da se oglasi kada je došao samo na trag divljači, a nju nije niti našao niti dignuo.
Neki se goniči javljaju pred samo dizanje divljači, to nazivamo »javljanje«. Pas osjeti da je divljač sasvim blizu, samo neće sa skoči. Mnogi lovci to smatraju vrlinom, jer im se na taj način stvara mogućnost da se postave na pravo mjesto kada čuju da se pas javlja. No, ipak taj pas nije sasvim pošten.
Ima pasa koji gone u suprotnom pravcu od onog kojim je divljač trčala. To je strašna mana i takav nam je pas nepotreban, jer nam ne dotjera divljač. To čine većinom ostarjeli psi, a i mladi psi početnici.
Najveća je mana tiho gonjenje. To su, naime, oni psi koji gone divljač, ali se ne glasaju. Laganje i tiho gonjenje lako se nasljeduje, zato je potrebno da se takvi psi bezuvjetno izluče iz rasploda; ako su upisani u rodovnu knjigu, treba ih iz nje brisati.
Kakvoća nosa ustanovljuje se po cjelokupnom radu psa, tj. kako je tražio, kada je dignuo, koliko je vremena i kako gonio, kako je razriješavao okuke itd. Pri tome se moraju uzimati u obzir prilike pod kojima gonič radi. Na suhom vremenu, vrućini, mrazu i vrlo hladnom vremenu Često nos otkaže. Oluja također vrlo nepovoljno djeluje na pasji nos. Kiša i snijeg manje. Po kiši gonič samo teže nađe divljač, ali goni je lako, iako ne tako glatko kao po vedrom vremenu.
Kakvoća tla također utječe na gonjenje. Po kamenitom tlu teže je nego po mekanom, a najteže je goniti po prašnjavu putu. Prašina koja se diže uslijed trke zeca i psa dolazi psu u nos i znatno smanjuje osjetljivost njuha.
Pas je po svojoj prirodi mesojed, pa je to naravno i gonič, zbog toga ga treba još u mladosti naučiti da ne trga i dere divljač. Gonič treba divljač zgrabiti i zadaviti, ali kada je mrtva, treba da je ostavi na miru. Krv smije lizati. Odličan gonič ne pušta ni tuđeg čovjeka, a ni drugim psima dolazak do divljači.
I gonič mora biti poslušan, iako ne u tolikoj mjeri kao ptičar. On treba doći vodiču kada ga on pozove, treba na zapovijed tražiti u smjeru koji mu je vodič rukom pokazao, prihvatiti pokazani trag divljači na koju je vodič pucao. Vrhunac poslušnosti pokazuje gonič kada na znak zviždaljkom rogom, trubom ili kojim drugim zovom prestane goniti i dođe k vodiču. Na zapovijed treba ići uz nogu poput ptičara. Na uzici ne vuče ni naprijed ni na stranu, a ni zaostajati.
Na pucanj treba gonič biti miran, ne smije otrčati na mjesto gdje drugi vodiči pucaju, ako je privezan da se ne otimlje i civili. Okretom glave i podizanjem ušiju može označiti da ga pucanj interesira. Veliko je zlo strah od hica. Tu treba pokušati s liječenjem.
Svaki zreli gonič mora znati pronaći ranjenu ili mrtvu divljač po krvavu tragu, bilo to na povodniku bilo nevezan. Ako je nevezan, treba da se ili kod nađene divljači oglasi, ili da dođe po vodiča i dovede ga do mrtve divljači. Ako je pas na povodniku po krvavu tragu pronašao divljač koja je ranjena i još živa, treba ga odvezati i pustiti da divljač uhvati i zadavi. Gonič se može naučiti i da donosi divljač. Od goniča se ne zahtijeva da bezuvjetno donosi divljač, ali je vrlo dobro da ga i tome naučimo.
Svaku grabljivicu, osobito lisicu, treba gonič napasti što većom odvažnošću i srčanošću. Treba ju zadaviti ili barem zadržati tako dugo dok ne dođe vodič i ubije ju.
Pri uvježbavanju opoziva od gonjenja postupamo ovako:
Goniča treba da u pravilu redovito dočekamo ondje gdje smo ga pustili da traži divljač. Ako on, naime, nije siguran da ćemo ga čekati, tražit će nervozno i nesabrano i češće će doći u našu blizinu da se uvjeri jesmo li još na onom mjestu na kojem nas očekuje. S gonjenja opozivljemo goniča koji predugo i predaleko goni. To uvježbavamo ovako: Kada je već pas dovoljno dugo gonio, pozovemo ga bilo kojim načinom. Najbolja je u tu svrhu glasna prodorna zviždaljka. Oštro zazviždimo, i to tako da smo sigurni da nas je pas čuo. Ukoliko smo u to sigurni, počekamo neko vrijeme.
Ukoliko se pas ne vraća, odemo brzo s mjesta gdje smo ga čekali i sakrijemo se u kakav gustiš iza debelog stabla. Kada se pas vrati, bit će u brizi što nas nije našao,“uznemirit će se i tražiti nas“. Kada to više puta ponovimo, pas će se na zvižduk brzo vratiti. Pri svakom brzom dolasku treba ga obilno pohvaliti.
Goniča koji trga divljač odviknemo od toga u samom praktičnom lovu. Kada smo ubili zeca, počekamo u blizini dok pas ne dođe do zeca. Ako ga samo omiriše ili zadavi, ako je još živ, obilno ga hvalimo. Ukoliko ga počinje trgati, uz oštri „fuj“ opalimo mu iz praćke hitac u stegno. Ponavljanjem te vježbe pas prestane trgati divljač. Pri uvježbavanju navedenog potrebno je paziti da divljač kojom vježbamo psa bude lijepo ubijena, tj. da nije ranjena tako kao da ju je već pas načeo. Pravi lovac ni ne puca na divljač u takvoj blizini da bi je ovako ranio. Bolje je da divljač ode i da se na nju ne puca dok je preblizu, nego da se preblizim hicem upropasti. To, naravno, ne važi za lisicu u terenima gdje ih ima previše.
Dar prirode jest lijep zvonak glas goniča i glasno gonjenje divljači. Najuspješnije se vrši praktičan lov s goničima ako u lovu sudjeluje 3 — 5 lovaca sa 2—3 psa. Veliki lovovi s mnogo lovaca i pasa vrše se tako da se psi puštaju sa 2—3 strane podnožja brda, nakon što su se lovci postavili na čeke i dali signal rogom ili metkom da pogon može početi.
Ako hoćemo našeg psa goniča naučiti da bude samostalan u radu, dobro je da ga kao mladog vodimo samog u lovište. Tu će on sam nailaziti na tragove divljači, pronaći je i tjerati. Ima, naime, pasa koji od rane mladosti love samo u društvu, tako da nisu samostalni u traženju. Oni, naime, manje traže, a više čekaju da drugi pas digne divljač, a oni se onda pridružuju njihovom gonjenju. Ako tako naučenog psa navedemo samoga u lov, imat ćemo slabe rezultate, jer će svaki čas dolaziti k nama, budući da nije priučen na samostalan rad. S discipliniranim goničima, tj. onima koji se dadu brzo dozvati možemo loviti i u ravnicama i u gustim šikarama.
Izvor: RICHTER, Ivan: Lovački psi – uzgoj i školovanje, Nakladni zavod Znanje, Zagreb, 1976.
