Upucavanje ili podešavanje optičkog ciljnika u odnosu na putanju zrna ispaljenog iz cijevi iznad koje je isti optički ciljnik postavljen je za dobar dio lovaca komplicirana procedura. Često zbog nesigurnosti i neznanja tu proceduru vlasnici novih optika i pušaka prepuštaju “profesionalcima” ili prijateljima koji znaju kako se to radi. Za grubo dovođenje končanice u liniju s cijevi dovoljno je da puška leži na dvije vreće napunjene pijeskom, a još je bolje ako posjedujete stalak za upucavanje optičkog ciljnike. Cijeli proces će biti puno lakši u koliko posjedujete tzv. “laserski metak” ili “boresighter”. Radi se o napravi koja izgledom podsjeća na metak i koja nakon sto je aktivirana i ubačena u ležište metka kroz cijev emitira lasersku zraku. Za grubo navođenje nije potrebna meta, dovoljna je bilo kakva pozadina (zid, ograda) na kojoj će biti vidljiva crvena točka lasera. Inače, cijeli postupak grubog navođenja se radi na udaljenosti od 20-30m.
U koliko nemate “boresighter” dovoljno je izvaditi zatvarač i gledanjem kroz cijev na pozadini obilježiti flomasterom točku koju vidite kroz cijev. Odstupanja od 10-20mm u ovoj fazi neće igrati značaju ulogu.
Nakon sto je određena točka koja određuje pravac cijevi potrebno je dovesti končanicu optičkog ciljnika na istu. To se vrši pomicanjem končanice po vertikali i horizontali upotrebom “točkića” koji se nalaze na tijelu optičkog ciljnika.
Ovisno od proizvođača optičkog ciljnika pomicanje “knob-ova” se radi prstima ili u nekim slučajevima novčićem ili odvijačem. S obzirom da su oznake na većini optičkih ciljnika na engleskom jeziku “up and down” znače gore i dolje, a oznaka „left and right” je lijevo i desno.
Znači, skinuti zaštitne poklopce na točkićima i pogledati kroz optiku. Točka na koju će ciljati končanica u većini slučajeva će biti prilično daleko od točke koja je prije toga obilježena i koja određuje liniju cijevi. Sada treba paziti da se fiksirana puška ne pomiče i ako je moguće ne dodiruje nego samo pomicanjem točkića i redovnim provjeravanjem pomicanja končanice na pozadini dovesti “križ” na točku koja određuje liniju cijevi.
Ne treba insistirati (mada je poželjno) da končanica bude dovedena na “mrtvu točku” linije cijevi. Manja odstupanja neće igrati značajniju ulogu u “vrućem upucavanju.” Kada je to urađeno, vratite zaštitne poklopce na točkićima i puška i optika su spremni za strelište. Prije nego što krenemo s vrućim upucavanjem riječ dvije o podešavanju optike. Na točkićima za podešavanja postoje oznake koje kazuju za koliko će se pomaknuti ciljna točka na određenoj udaljenosti pri okretanju točkića za jedan „klik“. Na nekim optikama je jednostavno označeno da jedan klik pomiče točku ciljanja za 1 cm na 100 jardi (90 m), ili ¼ inča (1 inč = 2,54 cm) na 100 yd (90 m). Međutim, na većini američkih optičkih ciljnika oznake su malo zbunjujuće.
Recimo “1 click= ½ MOA” ili “1 click = ¼ MOA” na 100 yd ili 90m. “MOA” znači “minute of arch” ili u prijevodu minut kuta. Da bi znali koliko pomicanje ciljne točke će izazvati pomicanje točkića za jedan klik potrebno je znati koliki je minut kuta. U koliko je udaljenost do mete 100 yd (90 m), ravnu liniju između usta cijevi i centra mete zamislimo kao radijus (polumjer) kruga. Opseg kruga čiji je radijus 100 yd se računa po formuli:
O = 2xrxπ;
za radijus od 100 jardi računa se:
O = 100x2x3,14 = 628 yd
Pošto znamo opseg i znamo da puni krug ima 360 stupnjeva dobiven rezultat podijelimo sa 360:
628 : 360 = 1,74 yd
Sada znamo da je kut od jednog stupnja na udaljenosti od 100 yd (90 m) “širok” 1,74 yd (1,59 m). Da bismo dobili “širinu” minute kuta podijelimo (širinu jednoga kuta preračunatu u milimetre) 1740 mm sa 60 (jedan stupanj = 60 minuta) i rezultat je 29mm.
Dakle, jedna minuta kuta na meti koja je od nas 100 yd je 29mm. (ili engl. 29 MOA).
U koliko na točkiću za podešavanje visine i kuta piše da je jedan klik tj. pomicanje za jedan klik jednako recimo ½ MOA na udaljenosti od 100 yd onda to znači da će jedan klik pomaknuti točku ciljanja za 29:2=14.5 mm na toj udaljenosti.
Znajući ovo i imajući metu koja ima podijeljena polja veličine 2.5×2.5 cm. lakše i brže ćemo dovesti končanicu na “mrtvu točku”. Prva meta na kojoj se vrši upucavanje treba biti na otprilike istoj ili malo većoj udaljenosti od udaljenosti na kojoj je vršeno “grubo” dovođenje u liniju. S obzirom na malu udaljenost i da je optika prilično usklađena sa linijom cijevi 2-3 metka bi trebala biti dovoljna da se pomicanjem točkića optike „križ“ optičkog ciljnika dovede u centar mete.
Sljedeći korak je povećavanje udaljenosti od mete i upucavanje na 100m. Preporučuje se pucanje od 3 metka u grupi sa hlađenjem cijevi između grupa ispaljenih metaka. Grupa od 3metka ispaljena iz prosječne cijevi prosječnog strijelca ne bi trebala biti šira od 5-7 cm znaci 2-2,5 MOA. Što su grupe uže to je određivanje srednjeg pogotka lakše a samim tim i “dovođenje “končanice na centar mete. Prilično jednostavna metoda određivanja srednjeg pogotka je u stvari crtanje trokuta čiji su vrhovi rupe pogodaka grupe od tri metka.
Određivanjem centra trokuta (što je moguće preciznije) izvrši se mjerenje od njega do centra mete. Na osnovi odstupanja od centra mete korekcijom na točkićima optike končanica se dovodi do centra mete (središta trokuta). U principu dovoljno je pucati 3 grupe po 3 metka da bi se postigao cilj tj. da treća grupa od 3 metka srednjim pogotkom “zatvori mrtvi centar”. Svakako, za natjecateljske puške velike preciznosti to nije dovoljno dobro, ali ukoliko prosječan lovački karabin napravi grupu čiji radijus nije veći od recimo 3-5 cm na 100 m i pri tome grupom “pokrije” centar mete rezultat je zadovoljavajući. Važno je napomenuti da se vruće upucavanje vrši iz ležećeg ili sjedećeg stava s dobrim naslonom i da strijelac izbjegne upotrebu pomagala koja će pri upucavanju učvrstiti pušku jer ista pomagala u lovu neće imati. Ujedno upucavanjem bez pomagala za učvršćivanje puške steći će se više samopouzdanja i bolje upoznati oružje i optiku koje koristi. Ovisno od namijene i kalibra oružja nakon sto je cijev upucana na 100m mogu se izvršiti dodatne korekcije koje će dovesti končanicu na “mrtvu točku” na 150, 200 ili više metara. Također, nepisano je pravilo da se optički ciljnik upucava na 150 metara, no pojedini današnji proizvođači streljiva na ambalaži od streljiva donose i balističku tablicu za streljivo u kojima se daju osnovni podatci putanje zrna od 0-300 metara za mehanički i za optički ciljnik.
Primjerice za na slici ispod su za streljivo Geco cal. 7×64 , 10,00 g. Exspress, doneseni osnovni podatci o streljivu: V = brzina zrna; E = energija; udaljenost mete upucavanja na mehaničkom i na optičkom ciljniku (oznaka ONV). Tako možemo vidjeti da je preporučeno da se mehanički ciljnik (za ovaj tip i gramažu streljiva) upucava na 100 metara, a optički na 184 metra jer je na toj udaljenosti pad ili dizanje zrna = 0cm
Umjesto “čitanja” balističkih tablica i pomicanjem končanice prema podacima iz njih daleko je bolje ako se i to obavi “uživo” na terenu. Često rezultati balističkih tablica zbog specifičnosti elemenata unesenih u njih odstupaju od onoga što će vaša puška postići na terenu, odnosno kako iskusni balističari znaju kazati: „Ne leži svako zrno svakoj puški isto“.
Važna napomena: promjenom bilo kojeg svojstva streljiva kojeg koristite, bilo da je riječ o gramaži zrna, konfiguraciji i proizvođaču, mijenjaju se i rezultati ispaljenog hica. Stoga je važno da koristite isto ono streljivo (gramaža zrna, konfiguracija, proizvođač) koju ste koristili prilikom upucavanja optičkog ciljnika. Osim toga treba u obzir na samome terenu uzeti i druge parametre kao što su brzina vjetra, smjer vjetra, temperatura, vlaga i nagib tla.
