Rijetko koje događanje, a posebno predstavljanje knjige, nekadašnjim hrvatskim braniteljima popuni Hrvatski dom hercega Stjepana Kosače u Mostaru kao što je to bilo sinoć na promociji knjige ‘Svjedok jednog vremena’, autora Ilije Vrljića general-bojnika HVO-a u mirovini.
Autor se u knjizi osvrće na zbivanja od 1991. do 1995. godine, u njegovom mjestu Cim, Mostaru, pa i u Hercegovini, a u koja je bio aktivno uključen. Predstavljanje knjige održalo se u okviru svečane akademije povodom samoorganiziranja žitelja ovog kraja u prve postrojbe HVO-a, a nakon dolaska rezervista JNA u Mostar. Izuzev samog autora, o knjizi su govorili i general-bojnik i nekadašnji Načelnik Glavnog stožera HVO-a Tihomir Blaškić i profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru prof.dr.sc. Ivica Šarac, a akademiju su svojim izvedbama obogatili članovi Klape Hrvatske ratne mornarice “Sveti Juraj” .
U cijelosti prenosimo obraćanja autora i predstavljača.
Vrljić: “Dragi branitelji, a posebno pripadnici 2. brigade, 3. bojne cimske, ova je knjiga vaša i o vama”
“…Ovu svečanu akademiju upriličili smo kako bismo se prisjetili 19. rujna 1991. godine, dolaska rezervista u Hercegovinu, događanja naroda u gradu Mostaru i uloge Cima i širega cimskoga kraja u tim događanjima, kao i utemeljenja mostarskih brigada Hrvatskoga vijeća obrane.
Prisjetit ćemo se i događaja koji su prethodili tomu prijelomnom 19. danu mjeseca rujna 1991., prije svega zaustavljanja tenkova JNA u Pologu i događanja naroda u Širokom Brijegu i zapadnoj Hercegovini, kada su se i Hrvati iz Mostara samoorganizirali i priključili narodu u Pologu na granici tadašnjih općina, a danas gradova, Mostara i Širokoga Brijega.
Prisjetit ćemo se i 18. rujna 1991. kada su tzv. JNA i srpski dragovoljci opkolili, a koji dan iza toga napali i sravnili sa zemljom hrvatsko mjesto Ravno, nakon čega je uslijedio progon i raseljavanje Hrvata iz istočne Hercegovine.
Jednako tako moramo se prisjetiti i izjave tadašnjega muslimanskoga lidera i predsjednika SDA Alije Izetbegovića koji je nakon razaranja Ravnoga rekao: „To nije naš rat!“
Ne smijemo zaboraviti ni to da su Muslimani u Stocu rezerviste dočekali cvijećem u vrijeme kada u Republici Hrvatskoj već bukti rat i kada se dragovoljci s naših prostora priključuju hrvatskoj policiji i Zboru narodne garde, a lokalno hrvatsko stanovništvo, pod vodstvom Hrvatske demokratske zajednice BiH, se počinje samoorganizirati i naoružavati za obranu od velikosrpske agresije.
Zbog svega navedenoga 18. rujna 1991. godine smatramo službenim datumom početka Domovinskoga rata u BiH.
Rezervisti JNA, pridošli iz smjera Stoca i Nevesinja, zauzeli su i smjestili se u vojne objekte: aerodrom, Heliodrom, vojarne i druge objekte, a sve uz svesrdnu pomoć lokalnoga srpskoga stanovništva. Izloženi toj prijetnji Hrvati iz južnoga dijela Mostara povlače se prema Cimu gdje im je pruženo utočište i zaštita.
Toga istoga dana, tj. 19. rujna, mobiliziran je i pričuvni sastav policije koji popunjavaju i dragovoljci zato što se pripadnici srpske nacionalnosti, kao i dijelom muslimanske, nisu odazvali pozivu na mobilizaciju.
Usporedo s tim, u Mostaru se krenulo s ustrojem dragovoljačkih postrojbi na prostornom načelu, tj. po temeljnim ograncima Hrvatske demokratske zajednice, pa je tako jačina postrojbe odražavala snagu temeljnoga ogranka. Tako su nastale dragovoljačke postrojbe:
- bojna Bijelo Polje
- bojna Rudnik
- bojna Cim – Vihovići – Bijeli Brijeg
- bojna Balinovac – Podhum – Zahum
- bojna Ilići – Vrelo
- bojna Kruševo
- bojna Rodoč
- bojna Dračevice – Gnojnice
- bojna Jasenica
te samostalne satnije: Buna, Zalik, Vrdi – Drežnica, Orlac, Goranci i Polog.
U kasnijem preustroju ove samostalne satnije su ušle u sastav bojni u čijim zonama odgovornosti su se nalazile.
Cim, kao mjesto naseljeno isključivo Hrvatima, je dao veliki doprinos u pripremama za Domovinski rat, kao i u samom Domovinskom ratu. Cimska bazilika datirana je na kraj 4. ili početak 5. stoljeća, što dovoljno govori o povijesti cimskog kraja.
Dopustite mi navesti nekoliko činjenica vezanih za Cim:
- u Bubalovoj kući u Cimu utemeljen je Općinski odbor Hrvatske demokratske zajednice Mostar
- prvo naoružanje koje je dovezeno u Mostar smješteno je u Vrljića kuće u Cimu
- centar veze uspostavljen je u Čuljkovim kućama u Cimu
- skladište robne kuće „Italija“ u Cimu pretvoreno je u središnje logističko skladište
- u kući Luce Kožul u Cimu smješten je personalni dio Općinskoga stožera Mostar (o svojoj kući u ovoj prigodi ne ću govoriti)
- jedini izlaz iz Mostara u tom vremenu je bio kroz Cim prema Gorancima, a koji danas zovemo Putem spasa.
Tih dana dragovoljci su zaposjeli strateški važan plato Bile iznad Mostara, pri čemu je bitnu ulogu odigrala i naoružana skupina lovaca, čija se uloga u Domovinskom ratu ne smije zanemariti.
Danas ćemo se prisjetiti i utemeljenja mostarskih brigada – načelnik Glavnoga stožera HVO-a Milivoj Petković 21. rujna 1992. izdaje zapovijed da se na području Mostara utemelje tri brigade.
Na temelju te zapovjedi formirane su dvije mostarske brigade HVO-a, dok je treća brigada formirana u zoni odgovornosti Mostarskog bataljona, tzv. Mostarska brigada.
Brigade HVO-a, 2. i 3. brigada, formirane su od devet spomenutih bojni i samostalnih satnija koje su se ranije integrirale u te bojne.
- brigadu HVO-a su činile 1., 2., 3. i 5. bojna.
- brigadu HVO-a činile su 4., 6., 8. i 9. bojna u koju je integrirana 7. bojna iz Rodoča.
Ovaj datum, 19. rujna, ubuduće ćemo obilježavati i kao dan utemeljenja mostarskih brigada.
Spomenuta zapovijed načelnika Glavnoga stožera HVO-a od 21. rujna 1992. godine pokazuje i dokazuje da je grad Mostar i u to vrijeme bio pod zapovjedništvom Hrvatskoga vijeća obrane, a što je u skladu s Odlukom Ratnoga Predsjedništva BiH od 29. travnja 1992. godine kojom se obrana grada Mostara povjerava Hrvatskom vijeću obrane.
Po Odluci ministra obrane Herceg Bosne Brune Stojića od 24. prosinca 1992. godine, Općinski stožer HVO-a Mostar je integriran u Operativnu zonu jugoistočna Hercegovina.
Detaljnije o svemu ovomu možete pročitati u mojoj knjizi „Svjedok jednog vremena“ koju večeras predstavljamo, a o čemu će vam više reći večerašnji predstavljači general Tihomir Blaškić i profesor Ivica Šarac.
U svojoj prvoj knjizi „Od Ante do Ante“ obradio sam poglavlje „Priprema za Domovinski rat“ koje završava datumom 19. rujna 1991. godine, a radnja u mojoj drugoj knjizi „Svjedok jednog vremena“ počinje istim danom, tj. 19. rujna 1991. godine.
Knjige sam počeo davno pripremati prikupljajući fotografije, novinske isječke i arhivsku građu, pa i dokumente s internetske stranice pokojnoga generala Praljka koji će se analizirati i procjenjivati njihova autentičnost.
Možda ove knjige još ne bi ugledale svjetlo dana da s ove govornice nije omalovažena uloga 3. cimske bojne i njezinih poginulih pripadnika, posebno u operaciji oslobađanja doline Neretve i grada Mostara, što mi je bio poseban poticaj da završim knjige kako bi se prikazala istina o Domovinskom ratu, a poglavito o povijesnoj operaciji oslobađanja doline Neretve i grada Mostara koju danas slavimo kao Lipanjske zore.
Ovom prigodom želim zahvaliti svima koji su mi na bilo koji način pomogli kako bi ova knjiga bila objavljena, a posebice mojoj obitelji.
Dragi branitelji, a posebno pripadnici 2. brigade, 3. bojne cimske, ova je knjiga vaša i o vama. Uzmite je, čitajte i analizirajte, a ako se s nekim dijelovima i ne slažete, znajte da je ovo moje viđenje određenih događaja zapisanih i opisanih u najboljoj namjeri bez ikakve primisli bilo čiju ulogu u njima umanjiti ili uvećati. Ako netko ima i drukčije viđenje, dopuštam i tu mogućnost, neka uzme olovku i napiše kako je on to vidio i doživio. Dragi prijatelji, na korici moje knjige „Od Ante do Ante“ piše: „Što nije zapisano, kao da se nije ni dogodilo“.
Blaškić: “Na budućim naraštajima je da nas procjenjuje po našim djelima”
“Ponosan sam da sam kao jedan od vas, zajedno s većinom vas ovdje, prvo – imao sreću ponovno vas vidjeti, a drugo – sudjelovao u organiziranju i ustrojavanju postrojbi HVO-a, organiziranju i izvođenju obrane oslobađanja naših prostora i svih stanovnika koji su živjeli na prostorima gdje je djelovao HVO. Poput vas, imao sam često prigodu sjediti u publici s vama i sjećam se dobro kakav je to bio pogled. Večeras, kada sjedim ovdje ispred vas, ispunjen sam ponosom, zahvalnošću i radošću koje je teško riječima iskazati, ali i odgovornosti i poniznosti za svaku izgovorenu riječ.
Predstavljanje ove knjige ‘Svjedok vremena’ prigoda je da se sjetimo riječi koje je i sam autor naveo, a to je ona naša mladost, koja je s otvorenom dušom i srcem, s krunicom oko vrata, na ramenu ili oko ruke, još ’91. godine pristupala Zboru narodne garde, postrojbama MUP-a Republike Hrvatske i Hrvatske vojske.
Isto tako ne smijemo zaboraviti Polog, jer tada je goloruki narod zaustavio tenkovsku brigadu, a zaustavljena je da se ne probije iz Mostara za Kupres i potom borbeno djeluje na ratištu RH. To je ogroman doprinos. Također, u onim dramatičnim događanjima krajem ’91. i početkom 92. godine, trebamo se prisjetiti i one hrvatske mladosti koja je goloruka stala na kapije tvornica vojne proizvodnje u središnjoj Bosni i onemogućila tzv. JNA da izvuče naoružanje i vojnu opremu koju su namjeravali transportirati na ratište u RH. Znamo i protiv koga i kako bi je koristili.
Želim ovdje naglasiti da je do Vojno-redarstvene operacije ‘Oluja’, a toga se djelomično dotiče i autor u svojoj knjizi, u hrvatskim združenim snagama, u svim vojno-redarstvenim operacijama, počev od ‘Cincara’ pa nadalje, sudjelovalo 11.500 pripadnika HVO-a ili 3 zborna područja, ZP Mostar, ZP Tomislavgrad, ZP Vitez i sve gardijske brigade, postrojbe Specijalne policije, eskadrila helikoptera koja je letjela po Dinari ne pitajući kakvo je vrijeme niti gledajući meteo-prognoze, već samo čekajući zapovijed. Jednako tako i kompletna logistika i sanitetski stožer. U samoj VRO ‘Oluja’ sudjelovalo je 7.400 pripadnika HVO-a.
Također, podatak vrijedan podsjećanja je da su hrvatske združene snage, neposredno prije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, vojnički kontrolirale 25% teritorija BiH. Ništa od ovoga ne bi bilo ostvareno bez vizije i zajedništva svih sudionika – onih na frontu, onih u pozadini i onih u dijaspori, koji su davali sve od sebe. Mnogi od njih i same sebe i svoj život za obranu opstanka i oslobađanja svojih ognjišta.
U tim događanjima, HVO je imao 9.909 poginulih ili oko 7.200 poginulih čija je pogibija dokumentirana i dokazana po svim propisima, a u ovih 9.909 su i nestali. Imali smo 20.649 ranjenih pripadnika. To je ogromna brojka. Kada bi je preveli na neku vojnu formaciju – to je korpus ranjenih. Protjeranih sa svojih ognjišta imali smo 312 tisuća ili 43% svih Hrvata po popisu iz 1991. godine koji su živjeli u BiH. Na prostoru pod nadzorom HVO-a protjerano je 112 tisuća stanovnika ili 9% od ukupno protjeranih.
U svim događanjima koja autor navodi u svojoj knjizi, čovjek je bio ključ svih aktivnosti, i to čovjek ispunjen osjećajima zajedništva, ljubavi, vjere, razumijevanja i ponosa. Posebno bi naglasio vjeru i ponos. Slušali smo u Evanđelju po Luki da je kraljevstvo Božje u čovjeku. Dakle, u vama, u meni, u svakom od nas. I zato bi ovdje, bez obzira što ima i ovakvih i onakvih natpisa, još jednom podsjetio da nam taj ponos nitko ne može oduzeti, nosimo ga u sebi i to je nešto što je u nama. Sve te trajne, bezvremenske vrijednosti, integritet, ponos, hrabrost, odlučnost, pravednost, zajedništvo, požrtvovnost, vjera, svaki branitelj, čovjek i domoljub nosi u svom srcu i duši. Za njih živi i trajno su u njemu. Upravo tom i takvom čovjeku piše autor i to piše kao branitelj, osvrće se na svoje rodnom mjesto, školovanje, angažman, rad, uključivanje u društveni i politički život, gospodarstvo, osnivanje HDZ-a, HVO-a, te sudjelovanje s postrojbama u oslobađanju životnog ognjišta. To je jedna vrsta, rekao bih, osobnih memoara.
Autor je od samog osnivanja HVO-a jedan od aktivnih sudionika događaja. Branitelj, zapovjednik koji je i sam često bio u situaciji donositi odluke, i one lake, ali teške. I ne samo donositi, nego ih i realizirati sa svojim suradnicima. A u tim odlukama i ratnim zadaćama, neki su teško stradali, neki su položili svoj život. O tim događajima koji su iz korijena mijenjali povijest hrvatskog naroda u RH, ali i u BiH, autor svjedoči. Dakle, on svjedoči ono što je on vidio, čuo, zapisao. Svjedoči o zapovjedima koje je dobio od nadređenih zapovjednika, ali i onako kako ih je bilježio i razumijevao, ni na jednom mjestu ne potencirajući monopol nad konačnom istinom. Naprotiv, autor je svjestan, čak to i navodi na mnogim mjestima, da bi čak i njegovi prvi suradnici koji su bili zajedno s njim, taj isti događaj opisali svojim riječima i na drugi način.
Dakle, bili bi neki dodatni komentari. I ova knjiga je otvorena za te dodatne komentare, kako bi se upotpunila i kako bi došli do te konačne istine. To je jako važno. Danas se sve mjeri, sve propituje. Danas se sve pokušava relativizirati. I dobro je kad se mjeri, ako se mjeri zbog istine i dobra i kako bi služilo istini. Međutim, mi smo danas svjedoci stvaranja neke nove povijesti, nekih novih oluja, nekih novih promocija u kojima su branitelji na marginama, kao neki dekor, onako sa strane postavljeni. A, zapravo, branitelji su doista najzaslužniji za slobodu i sve što imamo. I stoga čestitam autoru da je bio hrabar, odvažio se i izložio i pisao, jer treba pisati da sačuvamo sjećanje.
Zašto je ovo svjedočanstvo autentično? Upravo zato jer je zapovjednik i autor od prvih dana zna tko je, on prihvaća samog sebe i u knjizi navodi, citiram, “Ja sam znao da nisam vojni stručnjak, da nisam vojni ekspert. Nisam završio vojne škole, ali sam zato ustrajno tražio i okupljao one koji su imali vojno-stručna znanja”. Dakle, autor se izlaže i na stotinama stranica hrabro svjedoči o događajima, djelima, vrijednostima u koje vjeruje i živi i upoznaje postupno u knjizi kako zajedno, sa svojim Cimom gradi ustrajno povjerenje među prvim suradnicima, braniteljima, potičući njih na komunikaciju tražeći najbolje odluke. Poznavanje samoga sebe, možda se čini i zvuči doista jednostavno, međutim, u nama je više aspekata, i naše osobnosti i karaktera i neprekidno se razvijamo. Danas svi koristimo pametne sprave, tehnologiju, testiramo sebe, prilagođavamo se novim događajima, stječemo nove vrijednosti. Upravo ta crta, autentičnost, je nešto što se gradi, što se ne dodjeljuje. Nije to neki čin da se nekome dodjeli pa da kažemo da ‘ima svoj integritet, on je samosvjestan, pouzdan’. To je nešto što se gradi iz dana u dan, po onoj kada je Učitelj rekao sv. Petru: “Ako hoćeš za mnom, uzmi svoj križ”. I autor na mnogim mjestima uzima svoj križ, mi sudimo na ovaj ili onaj način.
Kroz stranice knjige zapovjednik otima zaboravu neka događanja koja bi svima nama pomogla da su ranije bila opće poznata, koji imamo hašku prošlost, a vjerujem i drugima koji su na sudovima da dokazuju svoju nedužnost.
Osvrnuti ću se samo na dva događaja – jedan je izbor zapovjednika. Dakle, potpuno suprotno vojnom ustroju gdje se zapovjednik bira, odnosno imenuje na način da ga nadležni postavlja u zapovijedi, ovisno o činu i dužnosti, je li satnik, bojnik, brigadir, general, je li zapovjednik bojne, brigade. I taj zapovjednik nad svojim podređenima, čak i da ih nikada u životu nije vidio, ima formalni autoritet. Onaj stvarni autoritet gradi kroz upoznavanje, kroz suradnju, vojno-stručnim sposobnostima i karakternim vrlinama. U HVO-u je bio jedan potpuno obrnut proces. Na mom suđenju sudci nisu vjerovali da je to uopće moguće. Kakav proces? Pa bio je proces da postrojba bira svog zapovjednika, da se radi kao u jednoj demokratskoj proceduri, dogovara, traži, propituje, razgovara s ljudima od povjerenja tko bi taj mogao biti. Tko će biti lider koji će voditi tu bojnu, satniju, brigadu. Pred takvim zapovjednikom je bio najveći izazov i zadatak, on je morao zaslužiti i povjerenje i poštovanje svojih podređenih jer ih nije vodio na nogometnu utakmicu, nego u rat, na izvršavanje ratnih zadataka, gdje se ili gine ili postaje ranjen.
Pročitat ću jedan citat iz dokumenta HVO Kiseljak iz kolovoza-rujna ’92. godine: “Poštovani pukovniče, zapovjedniče OZ Srednja Bosna, pozivam vas na sastanak Lepeničke satnije na kojem ćemo izabrati novog zapovjednika, uz napomenu da vi nemate pravo glasati za izbor zapovjednika”. Originalan ovaj dokument se nalazi u haškom spisu u mom procesu. Zanimljiv je i opis ustrojavanja postrojbi, gdje zapovjednik opisuje da je, zapravo, tko će biti u kojoj postrojbi je ovisilo o tome kakav je zemljopisni raspored sela, naselja, mjesta. Pa ako pogledamo onaj put u Cimu, svi zapadno su bili jedna satnija, svi istočno bili su druga postrojba.
Dakle, ovdje ne vrijedi mobilizacijski razvoj, ustrojbena knjiga, nema se kada ni gledati na to da treba uzeti u obzir vojno-stručne sposobnosti, mi smo to nekada zvali VES, potencijalnih vojnih obveznika, nego je situacija bila takva da se preko noći mora napraviti ta struktura. Da se vidi kome će se podijeliti oružje. Mnogi od vas su vjerojatno od usta odvajali novac da bi došli do komada vojne opreme, naoružanja, pancira ili kacige jer ste bili svjesni prijetnje i vašim obiteljima i nemoći institucija koje su dvojile, kako je to kazao autor, je li ili nije njihov rat.
Autor je na nekoliko mjesta naveo i one bolne, jako teške epizode. Nisu to bile epizode i boli kada nas boli zub pa to riješi stomatolog ili nam liječnik dade neki sedativ pa bol prestane. To su bile boli koje iz korijena mijenjaju naš život. Svih nas i, naravno, obitelji. A to su susreti s poginulim braniteljima, s njihovim obiteljima. Pogibije i te tragedije koje su se dogodile, Tihomira Mišića, te prvog poginulog vojnika iz 3. satnije Cimske bojne, potom stradali na Podveležju u vojno redarstvenim operacijama, gdje je trebalo brzo djelovati, vojniku spašavati život. Ako sam dobro zapisao, Drašku je pružena prva pomoć na način da se komad kabla automobilske instalacije uzima i podvezuje mu se noga da bi mu se spasio život. To radi zapovjednik.
U zapadnim vojskama taj zapovjednik je najmanje 6 kilometara od prve crte. On nije tu na prvoj crti i na izvoru događanja, ovdje jest zapovjednik bojne na prvoj crti sa svojim zapovjednicima, ili pogibije Tvrtka Miloša na Podveležju ili kada je trebalo otići majci pokojnog Marinka Ćorića, zapovjednika 1. satnije i priopćiti joj tu vijest. Ne samo da joj je sin poginuo, nego i da nema njegovog tijela. A ona, nakon onog prvotnog šoka kaže: “Pa kad malo bolje razmislim, pa i ovi drugi imaju svoje majke”. Koliko je srce te majke koja je nakon nekoliko minuta u stanju izreći takvu rečenicu.
Knjiga je obogaćena fotografijama, dokumentima, oznakama postrojbi, grafički je zaokružena i upotpunjuje tekstualnu cjelinu. Čitatelji će moći uočiti kako je ne samo Cim, nego i kompletno ZP Mostar, živjelo sa svojim postrojbama. Odgovorno vam mogu kazati kako je bilo u cijeloj Herceg-Bosni – da je narod živio sa svojim postrojbama i da je najviše pružao u logističkom dijelu, jednako kao naši ujaci, svećenici koji su davali drugu dimenziju, one duhovne pomoći. O tome s ei u knjizi posebno osvrće, na obitelji poginulih i nestalih branitelja, na ranjene branitelje koji zaslužuju naše trajno divljenje za nesebičnu žrtvu. Poginuli i nestali branitelji su najzaslužniji za sva naša postignuća, pobjede, i oni su uzor i vodilja i snaga koja treba trajno živjeti u svakome od nas.
Također, svi živi branitelji su darovali sebe, a ova knjiga je, nadam se, podsjetnik svima nama na ono vrijeme kada smo zajedno stvarali, gradili i oslobađali našu domovinu. Posebno želim još jednom naglasiti da autor, bez obzira na sve izazove i kušnje, a kad se piše o brojnim događajima gdje ste bili i sami učesnik teško je biti objektivan, ni na jednoj stranici svoje svjedočenje ne nastoji prikazati apsolutnom i jedninom istinom, a to je i sam rekao, već potiču i druge sudionike da pišu i komentiraju. Na budućim naraštajima i ovoj mladosti je da nas procjenjuje po našim djelima, da kritički istražuje, čita, analizira, proučava i daje svoj doprinos u jednoj kompletnoj stvarnosti i istini o Domovinskom ratu. Jer kao što je veliki državnik Ciceron jednom rekao ‘Život mrtvih je u sjećanju nas živih’, a upravo ova knjiga je na tragu da sačuva na sjećanja”.
Šarac: “I nakon 30 godina na licu svakoga hrvatskog branitelja tražim lice svoga poginulog brata”
“Rat je teška tema, najdramatičnije iskustvo ljudskoga postojanja, pogotovo kada se radi o nametnutom ratu: o ratu kojega nisi želio, u kojega si uvučen, prisiljen braniti sebe, svoj dom, svoj narod. U ratu sve drugo dobiva veću vrijednost od života samoga. Uza sav razarujući i uništavajući učinak, uza tolike živote koje unakazuje i odnosi, uza sva zla i patnje koje proizvodi i donosi, rat, na žalost, ima i tu osobinu da po svojim posljedicama traje daleko duže nego što kronologija kaže da traje. Za ratna djelovanja relativno se lako ustanovi kada su završila, međutim za ratne posljedice nemoguće je utvrditi kako i kada završavaju, jer ne prestaju sa šutnjom oružja niti s potpisima mirovnih sporazuma. Posljedice rata djeluju poput radioaktivnog zračenja: na naoko nevidljiv način i nakon svršetka oružanih sukoba i dalje razaraju pojedinca, obitelj, narod i tek se s neke veće vremenske distance dade uočiti kakav razoran učinak imaju posljedice rata i na pojedinca i na obitelj i na jedan narod. Zbog toga, ali ne samo zbog toga, rat i ratna tematika u pravilu više nego sve drugo uznemiruju duhove i pobuđuju emocije.
Večeras nas je ovdje okupila knjiga „svjedoka jednoga vremena“, vremena jednoga rata kojega pamti veći dio prisutnih u ovoj dvorani. Vjerujem da svatko od vas u nutrini nosi vlastitu priču o ratu; neke će vjerojatno ostati neispričane i nenapisane, no možda će nekoga ova knjiga potaknuti da je ispriča, napiše, objavi. Na logično pitanje koliko bi onda moglo biti ratnih verzija i koja bi bila istinita, odgovor bi bio: onoliko koliko ima sudionika i svjedoka ratne stvarnosti, a svaka ispričana ili ispisana priča na svoj način pridonosi u nastanku što objektivnijeg i što cjelovitijeg prikaza o jednom ratu. Tek međusobnim nadopunjavanjem samih sudionika i potrebnim korekcijama eventualno nepotpunih ili netočnih pojedinosti, ratna slika u rekonstrukciji postaje objektivnijom i jasnijom.
Proživljujući ga i promatrajući iz svoga kuta gledanja i pamćenja, svatko stvara najprije vlastitu verziju rata koja se uvijek mora u nečemu razlikovati od ostalih, a najčešće se razlikuje u onome što bismo s ove vremenske distance nazvali detaljima, no ti su detalji prevažni ljudima koji su na različite načine doživljavali i proživljavali jednu te istu ratnu situaciju. I to uvijek treba uzimati u obzir i respektirati. No, pri tomu se ne smije izgubiti iz vida ovo: ako opisujemo istu scenu na različite načine, to ne znači da govorimo neistinu, nego da prilažemo vlastiti doživljaj i sliku iz vlastitoga kuta gledanja i da je taj naš pogled ili doživljaj dragocjen dio u nastanku jedne šire i preciznije slike opisa ratne stvarnosti.
Takav jedan dragocjen pogled u prošlost i osobni doživljaj rata predstavlja i ova knjiga autora Ilije Vrljića, aktivnog sudionika i jednoga od zapovjednika od samih početaka organiziranja obrane Hrvata u Domovinskom ratu u Mostaru i Hercegovini. Kada bih morao iz gotovo 400 stranica ove knjige izvući onu osnovnu nit koja čini njezinu potku, onda bi ta nit, pretvorena u misao, ovako glasila: ova knjiga svjedoči i potvrđuje da se za Hrvate radilo o nametnutom i obrambenom ratu. Tu je detaljno prikazano kako su se pred prijetećom ratnom opasnošću okupili ljudi bez oružja, bez vojnoga znanja, oboružani samo privrženošću vlastitom nacionalnom i vjerskom identitetu i s čvrstom voljom opstati i braniti se. Opisujući i vlastiti ratni put od zapovjednika bojne do zapovjednika brigade, autor je opisao na primjeru svoga mjesta Cima kako se otpočetka odvijao proces organiziranja obrane, prikupljanja oružja, formiranja prvih oružanih postrojbi te kako se i gdje sve odvijao ratni put njegovih postrojbi.
Ova knjiga kao i svaka druga s ratnom tematikom ima moć djelovati na emocije: nekomu će osvježiti sjećanja, podsjetiti ga na teške i traumatične dane, nekoga na dane „ponosa i slave“, nekomu će možda rastvoriti stare rane, možda ga uznemiriti, a nekoga će moguće natjerati da napiše vlastita sjećanja. Po žanrovskom određenju ovo djelo spada u štivo ratne memoaristike i kao takvo predstavlja subjektivan prikaz ratnih događaja na temelju sjećanja i prikupljenih podataka, popraćenih dokumentima i fotografijama.
Uz originalan fotomaterijal, važno je istaknuti da knjiga sadrži i veći broj izvornih i cjelovito donesenih dokumenata, od kojih su pojedini iznimno zanimljiva sadržaja a jedan moguće i prijeporne vjerodostojnosti, što upućuje na to da će knjigu zasigurno koristiti vojni povjesničari koji će u svojim istraživanjima dubljom komparativnom analizom propitivati autentičnost i relevantnost dokumenata, a za prezentiranje istraživačkih rezultata nudi se prilika već sljedeće godine najesen, kada će ovdje u Mostaru biti organiziran jedan obimniji znanstveni skup o Domovinskom ratu u dolini Neretve. Kao osobno svjedočanstvo i ujedno riznica mnoštva podataka, knjiga autora Ilije Vrljića poziv je i ostalim svjedocima i sudionicima Domovinskog rata da objave vlastita sjećanja.
Zašto je potrebno što više pisati, objavljivati i istraživati o sukobima od prije trideset godina? U psihološko-propagadnom ratu koji odavna već traje i svom se žestinom obara na konstitutivnost (čitaj opstojnost!) hrvatskoga naroda u BiH, jedan od češće korištenih alata je zloporaba prošlosti manipulacijom ratnim zbivanjima. I skoro trideset godina nakon svega, naši ljudi danas uglavnom znaju o žrtvama i stradanjima u vlastitoj obitelji, u vlastitom mjestu, eventualno u župi ili općini, ali šire… sve šire im je nepoznanica. U hrvatskom narodu još uvijek ne postoji onaj zajednički fond znanja o Domovinskom ratu. Ovdašnja javnost, a pogotovo javnost u Republici Hrvatskoj, zna za počinjene zločine nad Bošnjacima, a niti nakon trideset godina ne zna dovoljno o razmjerima zločina nad Hrvatima u režiji ratnoga Predsjedništva Bosne i Hercegovine i izvedbi Armije BiH. Nametnutu lažnu sliku o ratu možemo ispravljati i mijenjati samo mi – mi sami: zbog nas živih, ali i zbog naših mrtvih.
Postoji jedna knjiga o sličnoj sudbini jednoga maloga naroda, zove se Knjiga šapata. Misao kojom započinje ta knjiga glasi: „Mi se ne razlikujemo međusobno prema onome što jesmo, već prema mrtvima koje oplakujemo.“ Da ne bismo nekada u budućnosti bili prisiljeni imena svojih mrtvih šapatom izgovarati, moramo o njima pisati.
U prvom redu zbog njih, zbog poginulih branitelja, treba zahvaliti autoru što je objavio ovu knjigu. To je glavni razlog zbog kojega sam sa zahvalnošću prihvatio promovirati knjigu jednoga ratnog veterana, ratnoga zapovjednika, kao što bih prihvatio poziv promovirati knjigu svakog hrvatskog branitelja koji kani objaviti svoja sjećanja. Razlog je osoban i evo, uz rizik da budem i neprimjereno patetičan, izreći ću ga naglas: ja, naime, i nakon trideset godina na licu svakoga hrvatskog branitelja tražim lice svoga poginulog brata”.
Između ostalih, predstavljanju knjige nazočili su brojne obitelji poginulih i nestalih branitelja, kao i brojni branitelji, predstavnici HNS-a, izvršne i zakonodavne vlasti, gradonačelnik Mostara Mario Kordić, general-pukovnik Mile Ćuk kao izaslanik ministra branitelja i potpredsjednika Vlade RH Tome Medveda, fra Marko Jurič kao izaslanik provincijala Joze Grbeše itd. U Glazbenom dijelu nastupila je Klapa sv. Juraj HRM.
(Preuzeto s: https://republikainfo.com/u-mostaru-predstavljena-knjiga-svjedok-jednog-vremena-general-bojnika-hvo-a-ilije-vrljica/)
