U nakladi Lovačkog saveza Herceg Bosne izišao je prijevod putopisa: Prikaz lovstva u našim novim carskim zemljama Bosni i Hercegovini – austrijskog prirodoslovca i putopisca Camilla Morgana. Putopis je s njemačkog preveo prof. dr. Ivica Petrović, lekturu i korekturu je u uradio Dragan Naletilić, a prijevod putopisa je uredio je prof. dr. Mate Buntić.
Putopis je nastao godine 1912. u kojemu Morgan opisuje dvije nove carske zemlje: Bosnu i Hecegovinu, s dominantnom tematikom lova i lovstva u Bosni i Hercegovini, a bio je namijenjen kao lovački vademecum za austrougarske i njemačke lovce. Putopis je zanimljiv, ne samo s aspekta lova i lovstva u tadašnje vrijeme, nego i sa sociološkoga, etnološkoga, historiografskoga, geografskoga ali i demografskoga aspekta.
Putopis se sastoji od deset poglavlja. U prvom poglavlju autor opisuje svoje putovanje u nove carske zemlje, posebno se dotaknuvši dionice puta od Trsta do Dubrovnika, od Dubrovnika do Mostara i od Mostara do Sarajeva, usputno se dotaknuvši flore, a osobito faune, kako morske, isto tako i kopnene. U drugom poglavlju pod nazivom: Zemlja i ljudi – autor se dotiče broja i strukture stanovništva navodeći da u to vrijeme u Bosni i Hercegovini živi oko 1.900.000 stanovnika od kojih kako Morgan navodi: „Prema religiji ima 795.000 srpsko-ortodoksnih kršćana, 610.000 muhamedanaca, 407.000 katolika, 4.900 protestanata i 11.000 Židova. Nakon dva zemaljska glavna grada Sarajeva i Mostara, od kojih prvi broji 38.000, a drugi 17.000 stanovnika, Banjaluka i Tuzla su najvažniji gradovi koji imaju preko 10.000 stanovnika.“ U istom poglavlju autor navodi najznačajnije rijeke, planine i jezera, kao i određene običaje kod ljudi i općenito o karakteru tadašnjeg stanovništva. U trećem poglavlju autor piše o nekadašnjim stanovnicima zemlje i njihovim lovačkim spomenicima, posebnu pažnju posvećujući motivima lova na nadgrobnim spomenicima, osobito stećcima, te istim motivima na pojedinim spiljama. U četvrtom poglavlju se Morgan pozabavio pisanjem o lovačkim praznovjerjima i lovačkim legendama, od kojih je svakako najintrigantnija legenda o bijeloj divokozi. Peto poglavlje je posvećeno šumama i biljnom pokrovu koji zauzima Bosnu i Hercegovinu. Tako autor ističe da je preko 50% teritorije Bosne i Hercegovine prekriveno šumama, a cijela zemlja obiluje brojnim životinjskim vrstama od kojih su najznačajnije: medvjed, vuk, lisica, vidra, jazavac, kuna zlatica i kuna bjelica, tvor, velika i mala lasica, divlja svinja, srna, zec, tetrijeb gluhan, tetrijeb ruževac, lještarka, a predjeli iznad šumskog pojasa stanište su divokoze i jarebice kamenjarke u neposrednom susjedstvu supova i orlova. Stanje u šumarstvu, kao i u lovstvu je bilo katatastrofalno prije dolaska Austrougarske. Šeto poglavlje je posvećeno lovnoj fauni obiju zemalja gdje autor navodi da je dolaskom Austrougarske stanje u lovstvu bilo vrlo loše, lov je bio bespravan a posljedica toga je bila da je populacija divljači svedena na biloški minimum, a pojedine vrste divljači kao što je jelen obični, su potpuno istrijebljene iz lovišta. Stanje se drastično mijenja od godine 1893. i donošenja prvog Zakona o lovstvu u Bosni i Hercegovini te osnivanju zaštitnih područja za divljač ukupne površine oko 250.000 hektara. Već nakon dvadeset godina planskoga gospodarenja se osjetio zamjetan napredak u povećanju populacije divljači. Najzanimljivija i najatraktivnija lovna divljač je svakako mrki medvjed. Tako Morgan navodi da je od 1880. do 1900. odstrijeljeno 1.658 medvjeda. Uz medvjeda, veliku pažnju lovaca je zauzimao vuk. U istom razdoblju je odstrijeljeno 13.422 vukova. Uz navedeno, autor se dotiče lova divokoze, srne, sitne krznate i sitne pernate divljači. U sedmom poglavlju autor opisuje šest zaštitnih područja za divljač, vrste divljači koja ih nastanjuje, geomorfološke, hidrološke i ostale karakteristike istih područja. Osmo poglavlje je posvećeno lovu na jezerima i močvarama, a Morgan osobito ističe pojedina jezera i močvare kao što su: Plivsko jezero, Boračko jezero, Blidinje jezero, Hutovo blato, Mostarsko blato, Buško i Ždralovačko blato. U devetom poglavlju je Moragan opisao lov s goničima. Tekst je zanimljiv s aspekta lovne kinologije. U istome dijelu se autor dotiče lovnih pasmina, s osobitim osvrtom na keltskog goniča (bosanski barak) te istarskog kratkodlakog i istarskog oštrodlakog goniča. U zadnjem desetom poglavlju, Moragan opisuje dva glavna grada: Sarajevo kao glavni grad Bosne i Mostar kao glavni grad Hercegovine.
Putopis je obogaćen sa zanimjivim fotografijama i ilustarcijama koje možete pogledati u galeriji ispod.
