Pas može imati dvije vrste mana, i to mane po obliku tijela i mane u navikama, tj mane u radu i vladanju. Obje mane mogu biti naslijeđene ili stečene. Po obliku tijela pas može imati nasljedne mane u zubalu, obliku glave, očiju. Što je pas u tom pogledu naslijedio, ne možemo ni na koji način mijenjati. Na razvitak psećeg tijela možemo utjecati, i to vrlo mnogo u pozitivnom, a također i u negativnom smjeru. Ispravnom ishranom i sustavnim gibanjem pas će dobiti lijepo razvijeno tijelo, a obratno, slabom ishranom i stalnim vezom na lancu, pas će imati ružne tjelesne oblike. Dakle, ljepota tijela je ovisna o našem postupku s psom, dok je oblik glave neovisan o nama.
Nasljedne mane u vladanju i radu jesu: pomanjkanje temperamenta, slab nos, slabo stajanje, goropadnost i bojažljivost, te strah od hica (taj može biti i stečen). Za ispravljanje nasljednih mana nemoćni smo. Ako pas nema temperamenta ni oštar njuh, mi mu ga ni na koji način ne možemo dati.
Stečene mane su: razganjač divljači, pas koji divlja na hitac ili ga se boji, trgač divljači, loš aporter, zakapač divljači, razganjač peradi, neposlušan i isprebijan zaplašen pas. Te mane možemo ispraviti ukoliko pas nije prestar i nije previše te mane usvojio.
S razganjačem divljači moramo uporno ponavljati vježbe na dugoj i čvrstoj uzici i prisiljavati ga da pri svakom dizanju divljači legne i ostane neko vrijeme u tome položaju.
Mnogo neugodnija i teža mana jest strah od hica. Taj je strah upravo strahovit u pasa koji ga imaju. On će samo kad vidi da dižemo pušku odjuriti glavom bez obzira, pa i na najveće udaljenosti i neće nam se sam vratiti, morat ćemo za njim da ga uhvatimo. Svako kažnjavanje takvog psa čini tu manu još većom. Budući da je ona nasljedna, bezuvjetno je potrebno da se takvi psi izluče iz rasploda. Da može biti i stečena dokazuje okolnost da su je dobili neki psi koji je prije nisu imali, a nakon što su bili nastrijeljeni pojavila se. Meni se dogodio slučaj da sam pucao na grlicu za oblačnog vremena; kada je pala a pas htio da ju aportira, udario je u našoj neposrednoj blizini grom. Uslijed toga pas je dobio silan strah od hica i gotovo godinu dana sam se trudio da ga toga oslobodim. Uspio sam, ali ako mjesec dana nije čuo hitac, prvi hici su mu opet vraćali strah. Ta se mana liječi na sljedeći način:
- Uzme se pomoćnika i pođe s psom u dobro ograđeno dvorište ili vrt. Pomoćnik sa sobom ponese zračnu pušku s dosta metaka. Psa držimo na kratkom vezu, a pomoćnik sa zračnicom ode od nas što je dalje moguće. Podigne zračnicu i odapne metak. Pas već pri podizanju puške, ako je to vidio, nastoji svom silom da se od nas otkine i otrči glavom bez obzira. Budući da je na vezu, to ne može učiniti, mi ga umirujemo i gladimo po leđima. Ta se vježba taj dan a i sljedećih nekoliko dana ponavlja. Psa stalno umirujemo, pokušavamo se s njime poigrati, gladimo ga, a uz to ga puštamo na sve dulji vez, dok ga konačno iz njega ispustimo. Zračne puške ne čine jak prasak i pas se doista brzo na njega priuči. Uslijed toga izgubi strah već pri podizanju puške. Kada se pas već sprijatelji sa zračnom puškom i njezinim odapinjanjem, a to ćemo postići samo tako da s njim za vrijeme tih vježbi postupamo što ljepše, prijeđemo na drugi stupanj vježbanja.
- Pri tom upotrebljavamo, umjesto zračne puške flobert. Počinjemo jednako kao i sa zračnom puškom. Za prvih hitaca moguće je da će pas opet početi da se boji, no umirivanjem i milovanjem prestat će to. Ako je dobar aporter možemo mu nakon svakog ispaljivanja metka baciti goluba, grlicu ili divlju patku da ju donese. Tu možemo radije dopustiti da pas divlja na hitac, nego da ga se boji. To je slično slučaju ako imamo savijen papir, i hoćemo ga izravnati. Savijemo ga na suprotnu stranu i on će se izravnati.
- Na trećem stupnju uzmemo pravu pušku sa što je moguće slabije punjenim patronama. Pomoćnik okrene pušku od nas da se hitac što je moguće slabije čuje, a mi sa psom postupamo kao i prije, umirujemo ga, bodrimo i milujemo, a možemo mu baciti i štogod za aportiranje.
Tek nakon što smo psa u zatvorenom prostoru oslobodili straha od hica, možemo s njim otići u lovište. Poželjno je da prvi hitac koji čuje u lovištu bude tako usmjeren da je divljač pala, da ju je pas vidio i da mu dopustimo da odmah pođe po nju, što ne dopuštamo drugim psima. Strast za hvatanjem pale divljači također djeluje tako da potiskuje strah od hica. Kad smo psa potpuno oslobodili toga straha, možemo od njega ponovno tražiti da legne kad je divljač pala i da ju tek na zapovijed donese. To postižemo opet duljom uzicom i koralom, kojim pse prisilimo da legnu kad je divljač pala i tek na zapovijed odu po nju. Odučavanje psa od straha na hitac mukotrpan je i dugotrajan posao, a mnogo puta se i ne isplati, osobito u pasa koji mogu ići u skupni lov. Ako se u takvome lovu mnogo puca, takav se pas, iako je od tog straha oslobođen, ipak se neće vladati kao drugi psi. On, naime, neće tražiti s veseljem jer ga često uzbuđuje pucnjava, nego će redovito ići za petama svoga gospodara. U pojedinačnom lovu, tj. Kada lovi samo s gospodarom, može postati i odličan pas, potpuno oslobođen straha od hica. S takvim psom se može vrlo lijepo loviti, osobito ako se pred njim ustrijeli mnogo divljači, a on je dobar aporter, kojemu donošenje čini veliko veselje.
Izvor: RICHTER, Ivan: Lovački psi – uzgoj i školovanje, Nakladni zavod Znanje, Zagreb, 1976., str. 112-114.
