Bolesti pasa

Zdravlje psa, kao i zdravlje svakoga živog bića najveće je njegovo bogatstvo. Samo zdrav pas može nam biti koristan pomagač i drug. Zbog toga, a i iz sasvim humanih razloga potrebno je čuvati njegovo zdravlje.

Često se događa da je čovjek kriv što mu je pas obolio. Slaba ishrana, vlažna nastamba, propuh, spavanje na betonu itd. prouzrokuje razna pa i teža oboljenja. No događa se da pas i uz najveću našu pažnju oboli. Konačno mi sami, pa i naši najbliži obolijevamo iako se brižno čuvamo. Zbog toga sam se u ovoj knjizi osvrnuo na opis pojedinih pasjih bolesti, na njihovu preventivu te na njegu i pružanje prve pomoći oboljelom psu.

BOLESTI PASA MOŽEMO SVRSTATI U SLIJEDEĆI SUSTAV:

• Bolesti probavnih organa
• Bolesti dišnih organa
• Bolesti srca i krvotoka
• Bolesti živaca, mišića, kostiju i zglobova
• Bolesti tjelesne konstrukcije — kosti
• Bolesti organa za mokrenje i spolnih organa
• Otrovanja
• Bolesti kože, uha i oka
• Zarazne bolesti
• Nametničke (parazitarne) bolesti
• Kirurške bolesti

Sve navedene bolesti pasa opisane su kako bi njihovi vlasnici, mogli promatranjem promjena na svojim psima ustanoviti barem približno o kakvu se oboljenju radi. Pri svakom ozbiljnom oboljenju potrebno je svakako zatražiti pomoć veterinara, a po mogućnosti klinike, gdje će veterinari specijalisti najmodernijim pomagalima i tekovinama znanosti ustanoviti o kojoj se bolesti radi, te primijeniti najmodernije metode i najsuvremenija sredstva liječenja.
U današnje doba, kada su pronađeni razni antibiotici — penicilin, streptomicin, aueromicin itd. — liječenje je svakako efikasnije nego domaćim lijekovima. Navedene lijekove, koji se većinom daju injekcijama, mora svakako davati stručnjak veterinar, kojemu je poznata potrebna količina kao i vrsta lijekova koje daje. Te okolnosti opisuje stručna veterinarska literatura. Ovoj knjizi nije namjera da se u to upušta, a niti je njen pisac kompetentan ni kvalificiran da u to područje podrobnije ulazi.
Može se desiti da psu za vrijeme jela u gubici, medu zubima, a i u grkljanu zapne kakav komadić kosti ili ribljih koštica, do kojih je došao unatoč našoj pažnji, a i kakav drugi predmet kojim se igrao. Još češće se dogodi da on takve predmete proguta. Ako je tom prilikom ozlijedio grkljan ili mu je taj predmet zapeo u gubici ili grlu, pas je vrlo nemiran, kašlje, trese glavom i nastoji predmet (ako je među zubima) prvim šapama odstraniti, U tom slučaju potrebno je da nam druga osoba, s pomoću dviju uzica, drži otvorenu gubicu psu, što je moguće više, a mi mu temeljito pretražimo sve vidljive dijelove usne šupljine i ždrijela i ako strani predmet opazimo, zahvatimo ga pincetom i izvadimo. Ako je predmet dublje (ne možemo si sami pomoći), moramo potražiti pomoć veterinara. To učinimo što prije i po mogućnosti damo veterinaru sve obavijesti koje su nam poznate, jer time olakšavamo postavljanje točne dijagnoze i uspješno liječenje.

BOLESTI PROBAVIH ORGANA

UPALA USNE ŠUPLJINE
Skorbut je bolest uzrokovana pomanjkanjem C-vitamina u hrani. Dobiju je najčešće slabokrvni psi. Vitaminozna hrana najdjelotvornije sprječava skorbut. Znakovi bolesti jesu slijedeći: veoma jaki neugodni zadah iz ustiju. Zubno meso postaje spužvasto i tamnoplave boje. Rubovi tog mesa postaju ranjivi, zubi ispadaju. Kasnije se pojavi i groznica i ako nismo ništa poduzeli, pas može i uginuti.

UPALA ŽDRIJELA I ANGINA

Uzroci te bolesti mogu biti slični onima zbog kojih je dobiju i ljudi, a to su: prehlada, nagla promjena temperature, kupanje u vrlo hladnoj vodi dok je pas vruć, pijenje vrlo hladne vode i slično. Očituje se tako da pas oprezno i polagano uzima hranu, manje jede, opaža se da mu gutanje čini bol. Ako mu otvorimo gubicu, vidimo natečeno i crveno ždrijelo i povećane tonzile, a i korijen jezika, koji je obložen tamnijom sluzi. Bolesti prati i povišena temperatura. Psa treba držati na toplom, čuvati ga propuha i hladnog ležaja, davati mu mlaku tukuću hranu i vodu, pa će bolest za nekoliko dana proći. Bolest će još brže proći ako se upotrebljavaju antibiotici i sulfa-namidi prema uputi veterinara.

KATAR I UPALA ŽELUCA

Ta se bolest pojavljuje u pasa koji često leže i spavaju na hladnoj zemlji, kamenu ili opeki, zatim onih koji se hrane teškom hranom, koji si često prenatrpaju želudac, koji imaju neko strano neprobavljeno tijelo u želucu ili veću količinu glista. Očituje se slabljenjem ili potpunim gubitkom teka, a može da nastupi velika glad i gubitak teka naizmjence. Jaka žeđ i povišena temperatura, povraćanje, začepljenost i proljev pratioci su te bolesti. Jezik je obložen bijelim naslagama, pas je bezvoljan i na laki pritisak u predjelu želuca vrlo je osjetljiv. Kada je oboljenje utvrđeno, psu se daje strogo dijetna hrana, kuhano mlijeko, zobene pahuljice ili raskuhana zobena kaša, riža, rižina sluz, mljeveno ili sitno kosano kuhano meso. Masna jela, zatim kruh, krumpir, šećer ne smiju se nipošto davati, jer pogoršavaju oboljenje. Ako se radi o običnoj prenatrpanosti želuca, treba dati psu neko sredstvo za povraćanje — žlicu 1%-tne otopine modre galice. Često je dovoljno da se psu daju 2—3 žlice ricinusova ulja. To ga pročisti i pas je zdrav. Povraća li pas iz praznog želuca, tj. ako nije ništa jeo, tj. povraća samo sluzavu tekućinu, dajemo mu kuhano mlijeko ili raskuhane zobene pahuljice u što pomiješamo 3—8 kapljica tinkture opijuma.

KATAR I UPALA CRIJEVA

Ta je bolest skopčana većinom s katarom ili upalom želuca. Bolna je i pas je nujan, nemiran, žalosno gleda, objesi glavu, mijenja mjesta ležanja, ispupči leda, gubi tek, žeđa. Izmetine su mu rijetke a ponekad krvave ili sluzave. Bolest može biti kao i katar želuca, akutna i kronična. Kod akutnih katara pas dobiva proljev, dok kod kroničnog naizmjence začepljenost i proljev. Unatoč eventualnom dobrom teku za jelo, pas mršavi i postaje slabokrvan. Uzroci katara i upala crijeva slični su kao i pri oboljenju želuca.

ZAČEP I PROLJEV

Od te pojave trpe većinom psi hranjeni teško probavljivom hranom, npr. krumpirom, kruhom, kostima, zatim stari psi, kao i oni koji žive na lancu ili u sobama, tj. oni koji se slabo kreću. Tu često zadržavaju normalno ispražnjavanje, a uslijed malo gibanja ulijeni im se rad probavnog trakta. Osim toga, začep ili tvrda stolica pojavljuje se i kao popratna pojava u nekih bolesti s povišenom temperaturom, kod štenećaka, žutice ili groznice uopće. Potpuna začepljenost pojavljuje se ako se u debelom crijevu nagomila veća količina tvrdih izmetina ili ako se u crijevu nalazi veći strani predmet. Svaki začep i tvrda stolica čine psu velike poteškoće, ispražnjuje se samo djelomično ili mu to uopće ne uspijeva. Ako se radi samo o zastoju izmetina u debelom crijevu, potrebno je psu dati parafin ili ricinusovo ulje.
Začepljen pas trpi osjetljive boli, snužden je, a pri naprezanju cvili. Ukoliko se radi o zapletaju crijeva, može povraćati i sadržaj crijeva, koji je po mirisu sličan samim izmetinama.
Kod takvih pasa s poremećenom probavom potrebno je osobito paziti na prehranu. U lako probavljivu hranu možemo povremeno uliti žlicu ricinusova ulja. Psu treba omogućiti više kretanja na slobodnom prostoru. Ako ga nismo uspjeli očistiti kako je naprijed navedeno, upotrijebimo klistir. U tu svrhu ne moramo nabavljati poseban klistir, nego ga sami načinimo. Meka cjevčica svakako mora biti napravljena tako da namazana uljem Iako ude kroz analni otvor u debelo crijevo. Nju nataknemo na gumenu cijev, a na drugi otvor te cijevi nataknemo lijevak. Pomagač će lijevati kroz lijevak, koji je uzdignut, toplu tekućinu, a mi primimo psa lijevom rukom za ovratnik, a desnom mu gurnemo cjevčicu u debelo crijevo. Tekućina se sastoji iz 2 litre mlake vode, l
1 žlice jestiva ulja i oko 2 ccm medicinskog sapuna. Ako je pas dobio zapletaj crijeva, onda su sva ta sredstva beskorisna, pa ga moramo što prije otpremiti u veterinarsku ambulantu, odnosno kliniku, gdje će se na njemu izvršiti hitna operacija.

CRIJEVNI PARAZITI

Veliki postotak pasa invadiran je raznim vrstama crijevnih parazita. Nekim se vrstama mogu zaraziti kao mladunčad od majke koja je nosilac parazita. Tih parazita ima više vrsta, no najčešći su slijedeći:
Okrugli crv, odnosno glista žuto-bijele boje. Mužjak bude
dugačak do 4,5 cm, a ženka i do 10 cm.
Trakavice raznih vrsta, od kojih neke dostižu dužinu od 50 cm do 5 i pol metra.
Malene bijele glistice, koje se većinom nalaze masovno u debelom crijevu.
Da pas ima gliste, može se ustanoviti iz slijedećeg: slabi ili povećani tek, slabokrvnost, suhi kašalj, groznica, dah koji zaudara, mršavost, vrtoglavica i napadaji grčeva. No, kako su ti Znakovi pratioci i nekih drugih bolesti, to je potrebno da promatramo pasje izmetine čim smo primijetili jednu od gornjih pojava. Ako smo primijetili parazite, (a također ako i nismo), potrebno je spremiti nešto pasjih izmetina u nepromočivu kutijicu i odnesti ih na pregled veterinaru. On će ustanoviti ima li pas parazite, ako ih ima koje su vrste i, prema tome, odrediti i najučinkovitije sredstvo koje ćemo upotrijebiti da od njih psa oslobodimo.

BOLESTI JETARA

Pas je upadljivo pospan, potišten, ima vruć dah, promjenljivu temperaturu, jezik mu je obložen, a nutrina gubice i oči dobiju žućkastu boju. Iz usnih kutova cijedi mu se ljepljiva sluz, tek slabi, ali žeđ mu je velika, izmetine nisu obilne, a dobivaju žućkastobijelu boju. Urin dobiva tamnosmeđu ili crvenu boju u kojoj se nalazi mnogo žući. Pas slabi.
Dobra njega, lako probavljiva hrana bez masti, s mnogo šećera, mirovanje, gorka sol pomiješana s medom ima također dobro djelovanje.

BOLESTI DIŠNIH ORGANA

KATAR DUŠNIKA, GRKLJANA I BRONHIJA
Nastaju redovito u vlažnim prohladnim proljetnim ili jesenskim danima, kao posljedica prehlade, ležanja na vlažnom i hladnom terenu, dugog lajanja po lošem vremenu i sl. Često dolaze kao samostalne bolesti, a može ih uzrokovati i štenećak. Većinom prođu bez većih smetnji, no mogu trajati dulje vremena. Oboljenju mogu biti akutna i kronična.
Znakovi: Više ili manje čest jak i suh kašalj. Nekada pas izbacuje sluz, osobito ako je kašalj dugotrajan. U težim slučajevima pojavljuje se groznica, pomanjkanje teka i poteškoća u disanju. Ako prislonimo uho pasjem grudnom košu, čuti ćemo kako iz prsiju hropće kao predenje mačke. Jaki psi u povoljnim uvjetima prebole te bolesti u roku 1—2 tjedna, dok slabi mogu dugo bolovati, što prouzrokuje također i upalu pluća.
Njega: Držanje u toplom i suhom prostoru, čuvati psa od prehlade, od velikog napora, od ležanja na mokroj hladnoj zemlji ili kamenu. Ako je bolest ozbiljna, s povišenom temperaturom, dajemo psu hladne obloge — ručnik namočimo u ustajalu vodu, dobro ga zacijedimo, njime omotamo psu vrat ili prsa, prema tome na čemu boluje, Preko toga namotamo suhu vunenu krpu i to pričvrstimo. Potrebno je paziti da to pas stražnjim nogama silom ne skine. Nakon 4—6 sati skinemo stari oblog i ponovimo postupak. No, najbolje je potražiti pomoć stručnjaka.

UPALA PLUĆA
Dolazi kao posljedica katara bronhija, a može biti uzrokovana naglom jakom prehladom, ako u pluća dođe neki strani predmet, kao i bolestima srca, no, u pasa je najčešća kao popratna pojava štenećaka (komplikacija).
Znakovi: Pas drži glavu uvis, osjeća bolove, diše teško i kratko (do 100 udisaja u minuti) kašlje teško i bolno, puls mu udara i do 180 udaraca u minuti. Bezvoljan je, klonuo, bez teka i naglo propada. Temperatura mu se povisi. Bolest rijetko prođe prije 4 tjedna, a može postati i kronična. Za posljedicu može pas trajno imati kratak brzi dah.
Njega: Jednako kao kod katara bronhija, osim toga dobro je psa hraniti lakoprobavljivom hranom i dobro ga pročistiti. Možemo mu prsa dobro izribati Senfspiritusom, a nakon ribanja umotati ga toplom krpom. Ako ima visoku temperaturu možemo mu dati kinin mur., 0,05—0,2 grama, prema veličini psa. Vrlo je važno da psa održimo u kondiciji. To postižemo dobrom hranom: neobranim mlijekom, lakim telećim mesom, jakom mesnom juhom i sličnim. Stručna pomoć: antibiotici.

UPALA POREBRICE
Tu bolest uzrokuje također prehlada, a i grubi udarci u tom predjelu tijela. Može biti samo na jednoj strani, a također i na obje strane prsiju. Često je dobiju lovački psi koji jako ugrijani idu u vrlo hladnu vodu. Bolest se očituje visokom temperaturom, teškim disanjem, bolnim kašljanjem, bezvoljnošću. Pas radije sjedi nego leži. Ako legne, redovito legne na bolnu stranu radi toga što se ona u tom slučaju ne miče, pa mu ne uzrokuje bol. Uslijed disanja miče se samo zdrava strana, koja ga ne boli. Bolest je često dugotrajna. Ako pas oboli na obje strane, može mu se u prsnoj šupljini nakupiti veća količina tekućine mutnožute boje, što može često prouzrokovati smrt od ugušenja.
Njega: Dobra hrana kao i pri naprijed navedenim bolestima dišnih organa. Vodu treba po mogućnosti što više izbjegavati. Dobro je ribanje bolnih mjesta terpentinom, senfspiritusom nakon hladnih obloga. Dobro je davati i sredstva koja pospješuju mokrenje i čaj od lipova cvijeta.

BOLESTI SRCA I KRVOTOKA

SLABOST SRCA I KRVOTOKA
Bolesti srca i krvotoka su osobito značajne kod lovačkih i drugih pasa. Nagla slabost srca i krvotoka pojavljuje se najčešće kad nedovoljno trenirana životinja izvršava težak radni zadatak ili kad radi kao bolesna životinja. Osobito valja paziti da psi, nakon što prebole neku tešku zaraznu ili organsku bolest, kao što su npr. štenećak ili upala pluća, nakon mirovanja počnu raditi postupno, a ne naglo. No, i u toku nekih težih bolesti, ako bolest krene po zlu, zna se pojaviti slabost srca i krvotoka. Kad slabost srca naglo nastupi, životinja iznenada klone i nije sposobna za kretanje, leži, teško diše, sluznice postanu plave, a u teškim slučajevima pojavi se nesvjestica. U tom slučaju treba životinju odmah otpremiti veterinaru (pas ne smije hodati), koji će poduzeti odgovarajuće liječenje. U nekim slučajevima i sami možemo znatno pomoći životinji ako joj damo nekoliko žlica jake crne kave.
Postupno se slabost srca obično razvije tijekom neke dugotrajne bolesti, kao i kod kroničnih bolesti srca i krvotoka. Psi su u tom slučaju tromi, nerado se kreću, tek im je slabiji i nesposobni su za posao. Sluznice su obično plavkaste, a broj udaraca bila (srca) pri svakom se pokretu naglo poveća, dok za mirovanja može biti normalan. Taj je oblik bolesti obično neizlječiv, ali se može liječenjem toliko popraviti da ne smeta normalnom životu životinje. Takve su životinje, međutim, nesposobne za bilo kakav teži fizički napor.

SLABOKRVNOST
Slabokrvnost je pomanjkanje crvenih krvnih tjelešaca u krvi. Pojavljuje se većinom u štenaca koji su slabo hranjeni ili prerano odbijeni od sise. Pojavljuje se i u raznježenih pasa, kao i u onih koji su uslijed koje bolesti izgubili mnogo krvi ili im je zbog toga stradao broj ili kvaliteta crvenih krvnih tjelašaca” (eritrociti).
Znakovi oboljenja jesu: umor, pospanost, bezvoljnost, slabo kretanje, tromi hod, slabiji puls, te blijeda boja očne sluznice, kao i unutrašnje strane donjeg dijela gubice. Bolest se liječi dobrom hranom potrebnom za stvaranje krvi, mesom i bjelančevinama. Potrebno je davati i željezne preparate.

DEBLJINA
Štenci trebaju biti osrednje debljine, no što su stariji, ta debljina treba postupno nestajati, a umjesto nje trebaju nastati mišići. Predebeli pas lijen je, neizdržljiv, kratkog daha, osjetljiv na katare i srčane grčeve, a može i uginuti od kupi, jer mu je rad srca uslijed sala otežan. Osim toga, predebeo je pas ružan. Liječenje je lagano. Pas se treba što više kretati, a obroci mu se smanjuju ili po količini ili po broju, tj. ili mu se daje manje hrane ili mu se jedan obrok izostavi. Potrebno je paziti i na stolicu. Ako je tvrda i pas se rijetko ispražnjuje, dajemo mu gorku sol i to svako jutro malu žlicu u tekućoj hrani i toploj vodi.

BOLESTI ŽIVČANOG SUSTAVA, MIŠIĆA, KOSTIJU I ZGLOBOVA

Ta bolest nije rijetka. Očituje se slično kao i u ljudi. Neki tvrde da je nasljedna. Ako je to točno, onda je bezuvjetno potrebno da se psi koji od nje boluju izluče iz rasploda. Uzrok oboljenja nalazi se u mozgu. Vrlo lako može se zamijeniti bolešću sličnoj padavici, koja je uzrokovana invazijom glista, začepljenošću, štenećakom, bjesnoćom, mehaničkom povredom mozga ili pomanjkanjem B1-vitamina.
Znakovi: Pas postaje nemiran, trči u krugu, naglo se onesvijesti, padne na zemlju, svija se u grčevima, okrene oči, trza cijelim tijelom, često mu ispadnu iz tijela urin i izmetine. Nakon nekoliko minuta digne se i ponaša kao da se ništa nije dogodilo, te izgleda zdrav.
Gustoća i jakost napadaja vrlo su različiti. Ima pasa koji i u jednom danu dobiju više napadaja, dok drugi to dobivaju tek nakon nekoliko tjedna ili mjeseci. U nekih su dugotrajni, a u nekih kratkotrajni. Psi koji napadaje dobivaju često, slabe u tijelu i postaju bezvoljni.
Njega: Za smanjenje broja-napadaja kao i za ublaženje
njihove jakosti dobro je davati psu mješavinu od 12 grama brom-kalija pomiješanog, odnosno rastopljenog u 120 grama vode, na dan 3 puta po pola ili cijelu žlicu. Još bolje djeluju barbiturati. Uz to je potrebno psu davati dobru, lakoprobavljivu hranu, čuvati ga od pretrpavanja želuca, bolje je davati češće, ali manje obroke. Stolica mora biti uredna. Ako nije, daje mu se sredstvo za pročišćavanje. Psa treba čuvati od napora i uzrujavanja. Ukoliko psa liječimo bromom, potrebno ga je na lijek postupno priučavati. Doze se povećavaju 6 tjedana, a 6 tjedana se snižavaju dok konačno potpuno ne prestanemo s davanjem.

UPALA I REUMATIZAM MIŠIĆA
Bolest dobivaju većinom stari psi, kao i oni koji stalno borave u toplim sobama, pa izađu na hladan vjetar pomiješan s kišom, a također i psi s kojima se pri čekanju i lovu na patke nerazumno postupa. Obično se pojavljuje najprije na leđima i na stražnjem dijelu tijela. Pas se kreće najvećim naporom, polagano, jer mu pokreti oboljelih mišića prouzrokuju jake boli. Ako se bolest proširi i na prednji dio tijela, pas je posve nemoćan. Može se pojaviti i samo djelomično, pa čak i samo na vratu ili jednoj nozi.
Ako je bolest i izliječena, mogu ostati trajne posljedice, npr. ukočenost pojedinih mišića, a time i udova. Ozdravljenog psa moramo čuvati, jer se bolest vrlo često može vratiti.
Njega: Oboljenje pojedinog mišića liječi se mirovanjem, držanjem psa na toplom zatim trljanjem oboljelog mjesta mlakim opodeldokom, terpentinovim uljem, kamforovim špiritusom kao i grijanjem infragrijalicama. Ako je bolesno cijelo tijelo, treba psa dobro pročistiti, davati mu lakoprobavljivu hranu, a cijelo tijelo dobro istrljati mješavinom opodeldoka, salmijaka i terpentinova ulja. Sva tri sredstva uzmu se na jednake dijelove i prije upotrebe dobro izmiješaju. Psu se može dati i 3 puta na dan aspirin u količini 0,5—1 grama, prema veličini psa.
Dobro djeluje i vruća kupka, koja traje do 20 minuta. Nakon kupke psa treba dobro osušiti u toploj prostoriji. Ako se uz bolest pojavi i groznica, može se psu dati sljedeći lijek: salipirina 8 grama, meda 30 grama i vode 80 grama. To se dobro izmiješa i daje se psu jutrom i večerom po jedna žlica. Svakako je potrebno liječenje po
stručnjaku veterinaru.

UPALA I REUMATIZAM ZGLOBOVA
Dok je prije vladalo mišljenje da je reumatizam zglobova isključiva posljedica prehlada prouzrokovanim hladnim i mokrim ležajem ili mirovanjem na kišovitom vjetrovitom vremenu, danas prevladava mišljenje da je to infekcijska bolest, kojoj svakako naginju prehlađeni psi, tj. koji žive u unaprijed navedenim nepovoljnim okolnostima.
Bolest počinje visokom temperaturom, naglim ukočenjem oboljelog uda, oteklinom i upalom napadnutog zgloba. Na pritisak pa i na sam dodir pas osjeća jaku bol. Često se bolest seli iz jednog zgloba na drugi.
Simptomi bolesti mogu biti potištenost, zatvorenost, pomanjkanje teka, ali često dođe naglo bez ikakva predznaka. Bolest nekada prođe brzo, ali nekada je i dugotrajna.
Njega: Vrši se jednako kao i pri reumatizmu mišića. Osim toga, preporučuje se trljanje oboljelog mjesta sljedećom mješavinom: 90 grama kamforova špiritusa, 15 grama salmijaka i 15 grama terpentinova ulja. Tom se mješavinom također načine i oblozi, koji se zatim omotaju toplom vunenom krpom. Može se načiniti i mast od 8 grama ihtiola i 40 grama masti. Tom se mašću 2 puta na dan izriba oboljelo mjesto.

BOLESTI TJELESNE KONSTRUKCIJE

RAHITIS (Engleska bolest) ILI MEKOĆA KOSTIJU
Samo ime (mekoća kostiju) označuje o čemu se radi. Bolest je uglavnom uzrokovana lošom prehranom. Ako pas u hrani ne dobije dovoljno tvari za rast i stvaranje čvrstih kostiju bogatih vitaminom D, oboli od te bolesti. Štenci hranjeni mlijekom slabo hranjene kuje dojilje, koja nema dovoljno hranjivih sastojina i vitamina D u svom mlijeku, ne mogu stvoriti u svojim organizmima čvrst zdrav kostur. Osim slabe hrane tu bolest mogu u štenadi uzrokovati i druge okolnosti, npr. katar želuca, što prouzrokuje lošu probavu, zbog čega pas ne iskoristi dobru hranu koju dobiva, zatim duge prehlade, nečistoća, vlažna nastamba i slično.
Kosti oboljele životinje izrastu do normalne veličine, ali su mekane toliko da jedva nose teret tijela. Zbog toga pas vrlo rado leži, nerado se diže, ako hoda, hoda polagano ukočenim nogama i brzo nastupe i vidljivi Znakovi promjene na kostima. Unatoč svemu, psi imaju veliku volju za jelo. Deformacija kostiju očituje se na nogama, koje postanu krive, zatim kralježnici, koja se ili izboči ili ulekne, pas stupa s cijelim stopalom na tlo, što čini psa neustrajnim u hodu. Tipičan znak rahista i kod ozdravljenih životinja jesu bobice ne rebrima, koje pri pipanju prstima daju dojam kao da se pipa krunica.
Bolest se sprečava tako da se spriječe naprijed navedeni uzroci koji prouzrokuju bolest. U prvom redu, potrebno je paziti na ispravnu ishranu. Psi moraju dobivati meso, mlijeko, mekane kosti, zatim povrće, koje sadrži vitamine D (mrkva, rajčica) povremeno riblje ulje i slično. Dobro je štence u prvim danima priučavati na riblje ulje, a danas ima mnogo preparata koji se mogu nabaviti u apotekama za sprečavanje i liječenje ove bolesti. Osim toga, svakako je potrebno paziti na čistoću psa, kao i nastambe, zatim mjesta gdje pas boravi, čuvati se vlage, a psa dnevno puštati da se dovoljno kreće po svježem zraku i suncu na slobodnom prostoru.

BOLESTI ORGANA ZA MOKRENJE, SPOLNIH ORGANA, OTROVANJA

UPALA BUBREGA
Bubrezi u pasa obole vrlo često, pogotovu kod životinja poodmakle dobi. Međutim, i u mladih životinja obole, ako su izložene prevelikom naporu, udarcu, prehladi, otrovima, kao i kad boluju od zaraznih bolesti.
Znakovi: Napeti hod, pas je u stražnjem dijelu tijela kao poluuzet, na dodir u predjelu bubrega osjeća jaku bol, tek mu slabi, gubi kondiciju, a urinira svaki čas. Urin mu je tamnosmeđ. Ako ga stavimo da malo stoji, dobije krvavi talog. Izmetine su mu suhe i tvrde. Zaudara mu iz gubice.
Njega: Apsolutni mir, što manje gibanja, držanje na suhom toplom mjestu. Daje mu se lakoprobavljiva hrana bez ikakvih začina. Najbolje je mlijeko s odstajalim ili prepečenim kruhom. Meso, a osobito mast treba izbjegavati. Korisni su topli oblozi od zobene kaše na predjelu bubrega koji se mijenjaju svakih pola sata, Preporučuju se i sredstva za pročišćavanje. Svakako je potrebna konsultacija s veterinarom.

UPALA MOKRAĆNOG MJEHURA
Upala mokraćnog mjehura pojavljuje se u pasa najčešće zbog mokraćnih kamenaca ili povećane prostate, kad mokraća ne može normalno istjecati iz mjehura. Zastoj mokraće u mjehuru pogoduje razvoju bakterija koje izazivaju upalu. U kuja je moguće bakterijska infekcija kroz mokraćnu cijev iz rodnice.
Znakovi: Turobnost, slabiji tek, neznatno povišena temperatura, često mokrenje malih količina mokraće, kat-kad mokraća kaplje a ne teče u mlazu u za vrijeme mokrenja pas pokazuje da ga mokrenje boli. Mokraća je mutna, ponekad i krvava.
Njega. Tražiti pomoć veterinara, stavljati tople obloge na mjehur, antibiotici i sulfanamidi. Ako je uzrok bolesti mokraćni kamenci, treba ih iz mjehura ukloniti operacijom, najbolje na klinici.

UPALA MUŠKOG SPOLOVILA
To je veoma česta pojava, pogotovu u doba parenja. Uzrok je infekcija običnim bakterijama gnojenja.
Znakovi. Iz spolovila se cijedi žućkastosivi iscjedak, pas često liže spolovilo, a katkad, zbog podražaja mokraćne cijevi, zauzima često položaj za mokrenje, no svaki put mokri samo malu količinu mokraće.
Njega. Nekoliko puta valja isprati spolovilo otopinom hipermangana ili 3l-tne borne kiseline. Ako se bolest ponovno pojavi, treba liječenje ponoviti. Dobro djeluju antibiotici.

OTROVANJA

Svako je otrovanje vrlo opasno i najčešće svršava smrću. Liječenje redovito počinje prekasno i zbog toga je bezuspješno. Mnogo puta nije poznata niti vrsta otrova kojim je pas otrovan, pa i to otežava liječenje. Ako je otrov poznat a interveniramo odmah, možemo psa spasiti.

Najčešća otrovanja jesu:

Otrovanje pokvarenim mesom
Otrovanje hranom teška je upala želuca i crijeva s općim otrovanjem organizma. Očituje se povraćanjem pokvarenog jela ili sluzi, koja intenzivno zaudara, jakim proljevom, visokom temperaturom, jakom žeđi, teturanjem, klonulošću, naglim opadanjem snage i konačno nastupi smrt.
Prva pomoć. Najprije sredstva za povraćanje, zatim sredstva za pročišćavanje (ricinusovo ulje) pa medicinski ugljen i sulfonamidi i antibiotici, kod velike slabosti davanje crne kave.

Otrovanje arsenom
To otrovanje nastupa redovito prigodom deratizacije (trovanja štakora), kada psi zbog nepažnje, naše ili tuđe, dođu do tog otrova i pojedu ga. Često zlobni ljudi namjerno tim otrovom truju tuđe pse. Očituje se na slijedeće načine: silna slabost, jaka upala želuca, veliki nemir, krvavi proljev, povraćanje, naglo disanje, slabost srca, a nakon nekoliko sati nastupi smrt.
Prva pomoć. Željezni hidroksid rastopi se u vodi i daje psu svakih četvrt sata po jedna puna žlica, ili medicinski ugljen svakih 10 minuta po jedna puna čajna žličica. (Daje se samo četiri puta.)

Trovanje cijankalijem ili cijanovodičnom kiselinom
Očituje se povraćanjem, bolnim lajanjem, naglim disanjem, grčevima i nakon nekoliko minuta pas ugine. Ako je pojeo samo malenu količinu, prošire mu se zjenice, pogled mu je izbuljen, nemiran je, ima grčeve, puls mu se smanji, dah i temperatura također, sluznica dobiva tamnoplavu boju, dobiva vrtoglavicu i pada u nesvijest.
Prva pomoć: Umjetno disanje s pomoću ritmičkog gibanja prednjeg dijela pasjeg tijela tako da se pluća šire i suzuju. To uzrokuje dolazak i izlazak zraka iz pluća. Zatim pomažu mrzli tuš, davanje antidotum arsenica ili atropina.

Otrovanje fosforom
To se otrovanje događa ako je pas pojeo meku, koja je postavljena za trovanje vrana fosforiranim jajima ili krvlju pomiješanom s fosforom, te štakora (Fosfin pasta).
Znakovi: Jako povraćanje i proljev, oboje zaudara na fosfor. Jaki nemir, silni bolovi na pritisak u predjelu želuca, jetara ili crijeva, grčevi, klonulost.
Prva pomoć: Bakreni sulfat pomiješan s destiliranom vodom (1 : 100) svakih 10 minuta po jednu žlicu, dok ne spazimo da je lijek uspješno djelovao — povraćanje. Nikako ne smijemo psu dati mlijeko, ulje ili mast.

Otrovanje strihinom
Znakovi. Jaki grčevi, koji prestaju, ali se opet pojavljuju, silan strah i grčevito zatvorena gubica.
Prva pomoć: Klistir od Clorolhidrata, 2—5 grama, od pola do jedne litre. Sva se smjesa daje psu odjedanput.

Otrovanje natrijevim fluoracetatom
Natrijev fluoracetat jedan je od najžešćih otrova koji se upotrebljavaju za trovanje Štakora. Psi se otruju pojevši otrovne meke, koje obično izgledaju kao bomboni bronhija umotani u celofanski papir.
Simptomi otrovanja pojave se kratko vrijeme nakon uzimanja otrova. Pas počne povraćati, nakon toga nastupaju grčevi s pjenom iz usta pa nesvjestica i vrlo brzo smrt.
Ako primijetimo da je pas uzeo otrov, treba mu smjesta dati sredstvo za povraćanje (1% otopinu modre galice) ne bi li povratio otrov prije nego što uđe u krvotok. Kad se već pojave simptomi otrovanja, obično više nije moguće spasiti životinju.

Otrovanje zmijskim otrovom
Lovački psi izloženi su često zmijskim ujedima. Neotrovna zmija načini neznatnu ranu, koja ubrzo zacijeli, dok otrovni ugriz može, a često i završi smrću psa. Zmija ujeda većinom psa u noge, glavu ili vrat. Nakon kratkog vremena ujedeno mjesto nateče plavkastom oteklinom, koja se brzo širi. Nastupa temperatura, pas kratko i ubrzano diše, srce polako udara i nastupa uzetost (ukočenost udova). Obično nakon 2 dana počinje poboljšanje ili pas ugine. Ako je pas ugrizen u vrat, može uginuti i uslijed otekline, koja sprječava normalno disanje i cirkulaciju krvi makar ne bi uginuo od samog otrova.
Ukoliko ne možemo do veterinara, koji bi psu dao odgovarajuću injekciju, pokušamo pomoći sami. Do otkrića cjepiva i ljude su spašavali tako da se rana spalila užarenim željezom. To treba učiniti i psu ako smo sigurni da ga je ugrizla otrovna zmija. Ako je ikako moguće, treba ustanoviti koja je vrsta otrovnice ugrizla psa. Protuotrov je jedan i dobije se u apoteci (injekcija). Ako je pas ugrizen u lovu, a mi smo udaljeni od kuće, dobro mu je čvrsto zavezati nogu iznad ugriza i time sprječavati širenje otrova po tijelu dok stignemo do veterinarske pomoći. Ako srce slabi, dajemo psu konjaka za jačanje rada srca, a taj alkohol paralizira i djelovanje otrova. I tako možemo postići da pas prođe krizu i spasi se.

BOLESTI KOŽE UHA I OKA

Očituju se kao kožni osipi, lišaji ili rane. Na kratkodlakim psima lako ih primijetimo već u početku. Kod dugodlakih prije ćemo opaziti često i prekomjerno češanje stražnjim nogama po tijelu ili trljanje o tvrde predmete nego samu bolest. Bolest je povezana s jakim svrbežom. Može biti akutna a i kronična. Često nastaju kraste i prhut, a iz oboljelih mjesta ispada dlaka djelomično ili potpuno. Uzroci mogu biti unutrašnji i vanjski. Unutrašnji mogu biti: neodgovarajuća prehrana i manjkav rad neke od žlijezda s unutrašnjim lučenjem. Vanjski su uzroci nečistoća, prehlade, kao i neprikladna prostorija u kojoj pas boravi ili spava.
Njegu moramo prilagoditi prema uzroku od kojeg je pas obolio. Ako je kriva prehrana, moramo je ispraviti. Bolna mjesta treba posipati rižinim brašnom “ili magnezijem u prahu s dodatkom cinkova oksida. Ima više vrsta masti kojima se mogu mazati oboljela mjesta, ali budući da su otrovne, treba biti na osobitu oprezu ako ih upotrijebimo. Pas, naime, vrlo rado oblizuje namazana mjesta, pa se može otrovati. Zbog toga je najbolje upotrijebiti ili cinkovu ili taninsku mast, koje su manje otrovne. Ukoliko otrovne masti ipak upotrijebimo, moramo psu staviti široki ovratnik od kartona, koji mu onemogućuje lizanje bilo kojeg dijela tijela. Iako smo psu stavili taj ovratnik, treba često kontrolirati stoji li mu ispravno, jer smo u protivnom psa izložili sigurnom otrovanju. Prije nego smo ovratnik skinuli, moramo psa dobro okupati sapunom u više voda, dok nismo s njega skinuli svu otrovnu mast i tako odstranili svaku opasnost otrovanja. Psa možemo prati kalijevim sapunom. Za jačih oboljenja možemo namazati oboljela mjesta ihtiolom ili katranom. Uzmemo 5 grama ihtiola, vapnene vode 50 grama, maslinova ulja 50 grama. Za trljanje uzmemo 100 grama kalijeva sapuna i 50 grama špiritusa zajedno pomiješanih.
Ukoliko su psu nastali čirevi oko vrata, uslijed pritiska ovratnika po ljetnoj vrućini, treba ga ovratnika što je više moguće osloboditi, bolna mjesta liječiti navedenim načinom. Tu se mogu upotrijebiti i masti koje sadrže i otrove, jer pas ne može lizati mjesta na vratu. Treba ipak paziti da pas nogama ne grebe namazana mjesta i kasnije s nogu ne poliže otrovnu mast.
Osim kožnih bolesti koje se ne prenose, ima ih i prijenosnih a to je bolest od grinja — sitnih parazita. Ti su paraziti dugački 0,2—0,5 mm, a široki 0,2—0,35 mm. Prenose se veoma lako, već samim dodirom pasa. Mogu se prenijeti i brnjicom, ovratnikom, povodnikom ili kojim drugim predmetom. Množe se veoma brzo, a nastane se između gornjeg i donjeg sloja kože. Bolest nazivamo šuga. U pasa se pojavi obično najprije na glavi i vratu, trbuhu i prsima, a također i na šapama. U ljudi se najprije pojavi između prstiju ruke. Iako je ta bolest za pse vrlo opasna, može se potpuno izliječiti.
Njega se vrši na slijedeći način. Pse, osobito dugo i oštrodlake treba ošišati na što je moguće kraće. Dobro se okupaju u mlakoj vodi i temeljito isperu sapunom i izribaju četkom. Za mazanje uzme se 100 grama sumporova cvijeta i 100 grama svinjske masti, dobro se izmiješa i time se maže. Može se izmiješati i 50 grama kreolina, 50 grama kalijeva sapuna i 600 grama špiritusa ili perublazma 100 grama pomiješanog sa 100 grama špiritusa.
Da se ne spriječi normalan rad kože, namaže se prvi put samo trećina pasjeg tijela, za dva dana druga trećina, i opet za 2 dana ostatak. Nakon 2 dana dobro isperemo sapunom onaj dio koji smo prije namazali, Naravno je da nećemo granicu mazanja načiniti takvom da bi moglo ostati mjesta koja bi bila nenamazana, jer bi ona bila novo rasadište bolesti. Bolje je da se svaki put uzme nešto veći nego manji dio tijela. Kod otrovnih masti treba naravno psu onemogućiti lizanje naprijed navedenim načinom. Kreolin je otrovan. Najdjelotvornije djeluje perubalzam. Skup je, ali potpuno neopasan. Sumpor je također neškodljiv.
Bolesnog psa treba bezuvjetno izolirati. Dodir s drugim psima apsolutno mu se ne dopušta iz vlastitog kao i općeg interesa. Bolestan pas vrlo lako zarazi drugoga, a taj može ponovno zaraziti našeg već izliječenog psa. Sve manje vrijedne stvari s kojim je bolestan pas došao u dodir najbolje je spaliti, a ostale vrednije, kao ovratnik, povodnik, kućicu itd. treba dobro dezinficirati. Kućicu treba okrečiti temeljito vapnom ili još bolje klorovim vapnom. Kožnati predmeti premažu se karbolom, vreća ili gunj iskuhaju se.
Kao što razni nametnici napadaju druge životinje, napadaju i psa. Svaki nepovoljno djeluje na pasji organizam. Zbog toga moramo što je više moguće nastojati da pas nema nikakve nametnike na sebi, kao ni u svojoj nastambi. Osim nemira, nametnici većinom djeluju noću kad bi pas trebao spavati, neki sišu njegovu krv. Tako pas propada i slabi, također postaje neotporan prema bolestima, a i upotrebljivost mu je veoma smanjena.
Prelaženje nametnika s jedne životinje na drugu vrlo je lako. Zbog toga ne smijemo dopustiti da nam se pas na ulici druži s psima koji već na prvi pogled izgledaju neuredni i nečisti. Oni će sigurno imati i parazite. Pas po svojoj naravi želi prići do drugog, osobito ako su različitog spola, da se onjuše i mahanjem repa pozdrave. To mu ne dopuštamo, jer su ovakvi dodiri redovito uzrok prenošenja raznih bolesti i parazita. Ako psa često očetkamo, okupamo, ako držimo čistom njegovom nastambu, kućicu više puta okrećemo i posipamo kojim praškom za dezinfekciju, očuvali smo našeg psa od nametnika. Poznata je uzrečica »bolje je spriječiti nego liječiti«. Danas postoji niz djelotvornih različitih prašaka, npr. gamacid i slično.

ISPADANJE DLAKE

Svaki pas mijenja dlaku kao i ostale životinje, jer bi ga ona ljeti previše grijala- a u jesen dobiva zimsku dlaku, koja ga štiti od hladnoće. Ta se promjena vrši postupno i potpuno je normalna pojava.
Dlaka ispada psima i nakon što su preboljeli neke bolesti, kod upala i parazita kože, ali može ispadati i kujama koje doje, zatim starim i debelim psima, izvan navedenoga normalnog ispadanja. Ako dlaka ispada u čupercima, moramo svakako nešto poduzeti da to spriječimo. Ako smo ustanovili uzrok tome, moramo u prvom redu njega odstraniti. Korisno će djelovati ako psa operemo špiritovim sapunom ili ga izribamo perubalzamom, i to nekoliko puta, tj. 1—2 put na tjedan. Ako dlaka ispada i nakon toga, odvedemo ga veterinaru, jer je uzrok tome ispadanju unutrašnji, a ne vanjski.

OPEKOTINE

Nije rijedak slučaj da se pas opeče ili ofuri kipućom vodom. Iako je opeklina malena, skopčana je s jakom boli. Veće opekline stvaraju mjehure i upale, dok najjače pougljenjuju opečeno mjesto. Rane se namazu antibiotskom masti, cinkovom ili olovnom.
Ako su nastali mjehuri, prošuplje se, ali ne u sredini, nego na strani. U prvom slučaju načinila bi se velika rana, dok u drugom koža prilegne ponovno na prijašnje mjesto. Ofurena mjesta namažemo što prije uljem ili vazelinom, nikako ne hladnom vodom, jer bismo u tom slučaju opekline znatno pogoršali. Takve rane, osobito ako su na većoj površini, ne posipavamo dermatolom ni drugim praškom, jer oni stvaraju tvrdu koru na rani, koja pri gibanju psa puca i stvara krvave, bolne i opasne rane. Mažemo ih dermatolovom mašću, jer ona ne stvara koru, nego čini ranu i cijelu okolinu mekanom. Na taj način brzo pas ozdravi. Na opečenim mjestima rijetko izraste nova dlaka, dok na ofurenim, makar su u pitanju i velike plohe, izraste u najviše slučajeva nova dlaka.

BOLESTI NOKTIJU I ŠAPA

Psima koji se premalo kreću često narastu predugi nokti. Zbog toga se svijaju prema unutra, pa pri hodu ozljeđuju šapu. Ozlijeđeno mjesto postaje rana, koju pri hodu nokti sve više povređuju, što psu prouzrokuje boli. Tu ne preostaje drugo nego oštrim jakim klještima — škarama prikratiti nokte na normalnu dužinu i odrezane rubove izgladiti dobrom pilicom za nokte, kakvu i sami upotrebljavamo.
Lovački psi i uopće psi koji se mnogo kreću po oštrom kamenitom tlu, po ledu ili tvrdom snijegu, ozljeđuju tabane na šapama. U trnju ili nečistim terenima mogu se nabosti na trn, staklo, čavle i slično, Ako se to dogodi, prva nam je dužnost da mu izvadimo strano tijelo iz noge. U lovu na ljetnoj vrućini, po kamenitim predjelima, obole im tabani na jednoj vrsti opeklina. Zbog toga je dobro nakon ovakva lova psu prije spavanja namazati tabane jestivim uljem. Ujutro su im tabani zdravi.
Ako je pas ranio jabučice na tabanima rezom, vrlo će nam dugo šepati ukoliko nismo ništa poduzeli da mu to izliječimo. U tom slučaju peremo mu šape 2 puta na dan rastopinom vode i potaše. Vode uzmemo 500 grama, a potaše 30 grama. Ako su šape vruće, hladimo ih oblogama načinjenim od octa. Ranu posipamo dermatolom ili jodoformom. Do ozdravljenja pas mora mirovati, pa ne polazi ni na šetnje. Izlazi samo zbog obavljanja nužde.

Pojavljuju se često, većinom u dugouhih lovačkih pasa, ali također i ostalih pa i onih koji imaju podrezana uha, a kreću se po poljima punim zrelih žitarica ili trava sa sjemenkama, koje se truse i mogu upasti u pasje uho, kao i ako je psu ušla u uho hladna voda i u njemu ostala.
Znakovi oboljenja. Pas spusti glavu, drži je ukoso, često njome žestoko trese, bolno cvili i stražnjom nogom grebe po bolnom uhu ili trlja bolno uho o kakvo stablo ili drugi tvrdi predmet. Uzroci su, osim gore navedenog, boravak na propuhu, prehlade, nakupljanje usne masti u uhu, te ulazak hladne vode u njega. To se događa u pasa koji skaču u vodu ili u njoj rone, a kasnije se dovoljno ne istresu. Ako voda ili kakva sjemenka ostanu duboko u uhu, prouzrokuju vrlo bolne upale, koje mogu — ako se ne liječe — prouzrokovati gluhoću na jedno ili oba uha. Osim navedenih znakova, bolest uha lako ustanovimo, ako pomirišemo unutrašnjost uha. Upale prouzrokuju dosta jak neugodan zadah,
Bolest se liječi u prvom redu čišćenjem uha, po mogućnosti se odstrani strani predmet, ako se nalazi unutra. Uho se treba ispirati čajem od kamilice i to tako da se na drveni štapić pričvrsti vata namočena u čaj od kamilice, uska se podigne i povuče malo u stranu od glave. Na taj se način vidi dublje u uho i može se dublje štapićem prodrijeti u uho i isprati. Nakon ispiranja uho se osuši spužvicom ili suhom vatom pričvršćenom na štapiću. Vrh štapića neka ne bude šiljast. Pas redovito pri ispiranju zatrese glavom, pa bi ga šiljak mogao ozlijediti. Ako je štapić na vrhu i tup, smjesta ga izvadimo iz uha čim primijetimo da bi pas htio zatresti glavom. Da mu treskanje onemogućimo, potreban nam je pomoćnik koji će mu čvrsto držati glavu. Da psu ublažimo boli, možemo mu 2 puta na dan nakapati toplo maslinovo ulje naizmjence s 3%-tnim vodikovim superoksidom. Psi koji se kreću dovoljno po slobodnom prostoru na svježem zraku, borave i spavaju na suhom mjestu bez i najmanjeg propuha, a uz to su ispravno hranjeni rjeđe obolijevaju od te bolesti,
Da pas ne ogluši i ne muči se, potražimo što prije pomoć iskusnog veterinara ili klinike.

BOLESTI OČIJU

Upala sluznice očnih vjeđa najčešće je od svih bolesti očiju. Može nastupiti od običnog katara ili mehaničkom povredom stranih tijela. Uzroci su prehlade ili ulazak raznih tijela ili dima u oči. Može uslijediti i zbog udaraca, a češće ga dobivaju lovački psi s otvorenim okom (izvrnuta donja vjeđa), u koje mu prigodom lova upadaju razne sjemenke. Jednaki uzroci prouzrokuju upalu rožnice. Ukoliko se u oku nalaze strani predmeti, sjemenke ili slično, treba ih u prvom redu oprezno izvaditi vatom namočenom u čaj od kamilice. Vađenje sjemenki pincetom opasno je, jer pas može nenadano trgnuli glavom, kad mu dodirnemo osjetljivu sluznicu pa je uslijed toga moguća teška povreda, pa čak i potpuni gubitak oka. Pse s otvorenim okom treba nakon svakog lova, a i šetnje, pregledati, te im uvijek smjesta nakon što smo stigli kući oči očistili naprijed navedenim načinom. Ako su sjemenke kratko vrijeme u oku, nisu još prouzrokovale upalu. Pustimo li ih kroz noć, oko će se upaliti, a pas može stanje još pogoršati, jer će šapama trljati bolno oko.
Najopasnije bolesti oka jesu mrene (siva i crna mrena), jer u najviše slučajeva prouzrokuju sljepoću.
Iako ima vise lijekova kojima se liječe upale oka, sami ih ne liječimo, jer će laik teško ustanoviti o kojoj se upali zapravo radi; oko ćemo oboljelom psu očistiti, isprati kamilicom i potražiti pomoć veterinara. Kod mrene na očima nestručnjak je potpuno nemoćan i ne smije ih uopće dirati. Tu može pomoći samo stručnjak okulista, koji ih može odstraniti samo operacijom.

ZARAZNE I NAMETNIČKE BOLESTI

BJESNOĆA
Od svih bolesti koje napadaju psa najstrašnija je bjesnoća. Po bolovima i karakteru ne možemo je usporediti ni s jednom drugom. Završava smrću, a našeg najvjernijeg prijatelja pretvara u najopasnijeg neprijatelja, jer tom bolešću može zaraziti nas, a i sve ostale životinje. Bijesna životinja kao i čovjek umiru u najstrašnijim mukama.
U novije vrijeme u nas je obavezno cijepljenje pasa protiv bjesnoće i time je učinjen veliki korak u sprječavanju te strašne bolesti. Time nije učinjeno sve, jer je raznose i lisice, vukovi, mačke i štakori. Šišmiši mogu ujedanjem stoke također prenijeti tu bolest.
Činjenica je da je bjesnoća pasa u nas upravo zbog preventivnog cijepljenja rijetka, pa nas to ohrabruje. Primjerno bi trebalo kazniti svakog vlasnika psa koji tu toliko potrebnu obavezu izbjegava.
Da se izbjegne strašnim posljedicama, potrebno je da svaka osoba koju je ugrizao pas zatraži liječničku pomoć, a pas da se dade stručno pregledati je li bijesan ili zdrav. U slučaju bjesnoće, psa se ubije, a čovjek se smjesta podvrgne liječenju. Bolest je zarazna, prenosi se slinom, ugrizom ili krvlju oboljelog. Ugroženi pas ne pokazuje nakon ugriza nikakve posebne znakove. Vedar je i veseo kao i prije. Tek nakon 3 do 6 tjedana, a često i kasnije, pokazuju se prvi znakovi oboljenja. Nakon toga bolest brzo napreduje. Očituje se u dva oblika, burnim i tihim. Oba završavaju jednako. U prvom obliku pas je promjenljivog ponašanja. Čas je ljut i uzrujan, a čas povučen u sebe i miran. Traži predmete koji nisu za jelo, drvo, željezo, kamen, grize ih, često i guta. Ne mari za jela koja inače voli. Nesiguran je i nujan. Stolica mu je tvrda, ili je začepljen. Rep podvuče, a glavu objesi, slini. Dan — dva nakon toga luta besmisleno, grize sve što mu dođe na put i ima želju da odluta od kuće. Promijeni glas i umjesto lajanja tuli. Nakon daljnja tri dana dolazi svršetak. Napadaji bjesnila prestaju, oči se zamute, pokreti su nesigurni, hod također, tako da se pas jedva drži na nogama. Smrt dočeka s potpuno uzetim udovima.
Tiha bjesnoća rjeđa je od prve. Očituje se, odnosno razlikuje se od prve time što pas ne dobiva napadaje niti ima nagon da odluta od kuće. Padne u tešku potištenost i žalost. Jako slini, tetura pri kretanju, mršavi. Nakon nekoliko dana nastupi potpuna uzetost i smrt.
Svaku sumnju na bjesnoću psa potrebno je smjesta prijaviti najbližim policijskim i zdravstvenim ustanovama, kako bi, se spriječile moguće nepredvidive, ali svakako teške posljedice.

ŠTENEĆAK
To je jedna od najčešćih i najopasnijih psećih bolesti. U još nedavnoj prošlosti bila je strah i trepet svih uzgajivača zbog svoje zaraznosti i redovito kobnog svršetka. Danas postoje zaštitna cjepiva protiv te bolesti, pa je od velike važnosti da se štenci bezuvjetno cijepe, jer su na taj način u velikom postotku zaštićeni.
Napada u prvom redu mlade pse, zbog toga nosi i ime „štenećak“. No, od njega nisu sigurni ni stariji psi. Ni, psi koji su preboljeli štenećak nisu sigurni da ga ne dobiju ponovno. Istina je da su oni manje osjetljivi i da ga u ponovnoj opasnosti zaraze teže dobiju. Ne postoje nikakve razlike u mogućnosti zaraze, jer ga može jednako dobiti najplemenitiji pas, kao i zadnji seoski mješanac, a isto tako maleni patuljasti psić kao i najveća doga ili novofaundlanac. Ipak, dobro uzgojeni psi, koji su ispravno hranjeni i mnogo se kretali na svježem zraku, teže ga dobiju, a ako ga i dobiju lakše ga prebole nego raznježeni ili slabo hranjeni psi. Bolest se pojavljuje u obliku epidemije u studenom i prosincu kao i u prvim proljetnim mjesecima. Zimi i ljeti je rijetka. Nekada se zaraza pojavi u blažem, a nekada u opasnom obliku. Bolest je veoma zarazna. Ako se zdrav pas nalazi samo u blizini bolesnog, moguća je zaraza iako nisu došli u tjelesni dodir. Od zaraze pa do prvih znakova bolesti prođe 5—7 dana (inkubacija). Ako se zaraza pojavila u mjestu, a naš pas nije cijepljen, pa čak ako je i cijepljen, moramo ga držati potpuno izoliranog od ostalih pasa. Na dnevnoj šetnji pazimo da nipošto ne dođe u dodir s drugim psima,
Nijedno cjepivo nije 100%-tno sigurno, a nijedno nema ni vječnu trajnost, zbog toga je potrebno da i cijepljene pse protiv štenećaka ne puštamo u mogućnost zaraze.
Prvi Znakovi oboljenja jednaki su i ostalim oboljenjima pa ih u početku ne možemo prepoznati. Nakon njih dolaze karakteristični znaci i bolest se može pojaviti u blažem, teže ili vrlo teškom obliku. Uglavnom razlikujemo 4 oblika štenećaka, koji međutim nisu jedan od drugog strogo ograničeni, a može jedan prijeći u drugi.
Te su vrste slijedeće:
Katarni oblik štenećaka, nazvan još i plućnim, nosnim ili očnim štenećakom. Bolest se očituje crvenilom i oteklinom očne spojnice, sluzavim i gnojnim iscjetkom iz nosa i očiju, katarom ždrijela i dušnika, bolnim kašljem, povraćanjem i gušenjem. Puls je ubrzan, disanje otežano, pas ne jede, ima groznicu, potpuno je uručen.
Crijevni oblik štenećaka očituje se potpunim gubitkom teka, jezik je obložen bijelom naslagom, žeđa, povraća sluz i žuč, dobije krvav ili zelenkastožuti proljev, trbuh mu je vrlo osjetljiv na laki dodir u predjelu želuca, oslabi i ima groznicu.
Živčani oblik štenećaka. Tom vrstom napadnuti su u prvom redu mozak i kičmena moždina. Pas je pospan, udovi mu postaju uzeti, razdražljiv je dobiva grčeve i napadaje padavice, nesigurno hoda i tetura, teško mokri i ispražnjuje se, naglo mršavi.
Kožni oblik štenećaka. Očituje se masovnim malenim crvenim osipom po trbuhu i pod plećkom. Taj se osip brzo pretvara u male kozice i prištiće. Kada iz njih isteče tekućina, nastaju Žućkaste kraste.
Prema vrsti štenećaka, odredit ćemo i postupak s bolesnim psom. U svakom slučaju, treba psu osigurati miran, suh i topao prostor gdje će boraviti. Tu ne smije biti propuha, ali mora biti dovoljno svježeg zraka. Hrana treba biti lako probavljiva, ali krepka, npr.: mlijeko, juha od mesa s jajetom, teleće meso, zobene pahuljice. Daju se mali obroci.
Kod tog oboljenja, kao i kod svakoga drugoga ozbiljnog oboljenja, potrebno je potražiti pomoć veterinara. Do njegova dolaska, a i ako nam to nije moguće zbog bilo kojeg razloga, olakšat ćemo psu težinu njegova položaja na slijedeće načine:
Ako je bolest plućna, dajemo psu obloge, ribajmo ga komforovim ili senfšpiritom. Pri nervnoj bolesti dajemo mu 0,5 do 2 grama salipirina, prema veličini psa. Upaljene oči isperemo mu svaka 2 sata 3% otopinom borne kiseline. Najbolje je od početka bolesti životinji davati antibiotike širokog spektra zajedno s vitaminima. To čini, svakako, stručnjak veterinar.

LEPTOSPIROZA
Ova je bolest utvrđena g. 1898. u Stuttgartu pa se još naziva i štutgarska pasja zaraza ili pasji tifus. Uzročnici su dvije vrste leptospira. Slične su spirohetama, a vidljive su tek mikroskopom (10—15 mikrona). Bolest spada u zarazne. Prenose je najčešće štakori i miševi, koji mogu u sebi imati uzročnike, a da sami ne obole. Uzročnici se izlučuju mokraćom oboljelih ili kliconoša.
Iako su oba uzročnika gotovo jednaka, oni uzrokuju dvije bolesti koje se razlikuju po svojim simptomima. Prva je leptospiroza bez žutice, a druga leptospiroza sa žuticom. Leptospirozu bez žutice (Štutgartska bolest) uzrokuje Leptospira canicola. Bolest se očituje groznicom, velikom malaksalošću, pospanošću i povraćanjem. Očne su spojnice smeđecrveno obojene. Iz usta se, uslijed stvaranja čireva u ustima i jeziku, osjeća jaki zadah po truleži. Trbuh je bolan, a stolica tvrda ili se javi krvavi proljev, mokrenje je često, pas jako žeđa. Mršavost naglo napreduje i smrt u komi nastupa za 4—8 dana. Smrtnost dosiže do 80%. Ponekad bolest protječe kronično sa slabo izraženim simptomima. U takvim se slučajevima bolest protegne tjednima, a može doći i do ozdravljenja. Drugi oblik leptospiroze jest leptospiroza sa žuticom. Simptomi su slični prvom obliku ove bolesti s razlikom što su bjeloočnica, sluznice pa i koža obojene žuto. Mokraća je također žuta iii mrkozelene boje. Točnu dijagnozu potrebno je utvrditi mikroskopskim pregledom krvi ili mokraće.

TUBERKULOZA
Ovo je rijetka bolest i njenoj se raširenosti ne zna mnogo, no s obzirom na mogućnost širenja i njene skrivene simptome, u nas je vjerojatno ima više nego što mislimo. Uzročnici tuberkuloze u toku mnogo godina toliko su se specijalizirali na pojedine vrste živih bića da se danas zna da postoje tri tipa — tip ljudski, goveđi i ptičji. Pas je veoma otporan na ptičji tip uzročnika, dok je na ljudski i goveđi dosta osjetljiv. Do zaraze ljudskim tipom tuberkuloze dolazi najčešće ako je sam vlasnik tuberkulozan te ako pas poliže njegove ispljuvke. Statistički podaci govore da od ovog tipa tuberkuloze obole psi koji se zadržavaju u seoskim neurednim krčmama gdje se pljuje na pod.
Do zaraze goveđim tipom dolazi ako se pri klanju tuberkuloznih goveda bacaju psu organi zahvaćeni tuberkulozom ili ako se psu daje sirovo ili nedovoljno kuhano mlijeko tuberkulozne krave.
Simptomi su redovito prikriveni. Tek katkada pas zakašlje i postupno mršavi. Točna dijagnoza postavlja se tuberkulinskim reakcijama.
Liječenje se ne isplati, te je psa koji reagira pozitivno na tuberkulin, zbog opasnosti za zdravlje ljudi, a osobito djecu, potrebno eutanazirati.

PIROPLAZMOZA ILI KRVAVO MOKRENJE
Donedavno je ova bolest bila rijetka u nas. Međutim, u pojedinim predjelima postaje sve češćom, pa ćemo i o njoj podrobnije govoriti.
Bolest uzrokuje jednostanična praživotinja ili protozoj. Stručni mu je naziv Piroplasma canis ili Babesia canis. To je sitni, kruškastog oblika parazit, prostim okom nevidljiv (do 4 mikrona), koji parazitira u crvenim krvnim tjelešcima, u njima i raste i razara ih. Iz propalih crvenih krvnih tjelašaca odvaja se u krvi — krvna boja (hemoglobin), koji se izlučuje mokraćom. Do zaraze redovno dolazi ugrizom krpelja (klopa) koji su prije toga sisali krv bolesnog psa ili psa koji je prebolio piroplazmozu. I potomstvo krpelja koji je sisao krv psa obično je infektivno, Što znači da se stanoviti razvojni oblici piroplazme prenose na krpelje njihovim jajima.
Od slične bolesti obolijeva i domaća stoka, pa i neka dlakava divljač, ali svaka vrsta životinje ima svoju vrstu piroplazma, što znači da su ti paraziti specifični za svaku vrstu životinja i da ne može oboljeti pas od goveđe piroplazmoze ili obratno.
Simptomi. Inkubacija traje 7—10 dana. Prema simptomima i trajanju, možemo razlikovati dva oblika bolesti — akutni i kronični. Akutni oblik nastaje obično

7—10 dana nakon što e psa ugrizao krpelj (u lovu ili Šetnji). Od akutnog oblika obično obolijevaju mladi psi, ali mogu i stari, koji. su došli iz nezaraženih područja u zarazna. Taj je oblik izražen groznicom, snuždenošću, pomanjkanjem teka, slabošću srca, anemijom, žuticom i krvavim mokrenjem. Uslijed velikog gubitka crvenih krvnih tjelešaca, često njihov broj pada od 7 na 2 milijuna. Nastaje najprije slabokrvnost vidljivih sluznica očnih spojnica i usta. Sluznice znaju biti bijele kao porculan. Nakon toga se pojavljuje žutica vidljivih sluznica uslijed taloženja hemoglobina. Mokraća je u početku crvenkasta, a kasnije poprima tamniju boju kao čokolada. Crvena mokraća može biti i uslijed povrede bubrega, mokraćovoda ili mokraćnog mjehura, ali je u takvim slučajevima mokraća bistra i ako je uhvatimo u čašu krvna će se zrnca nakon 1/2 ili l sat istaložiti na dnu, za razliku od mokraće piroplazmoznih pasa, koja će ostati stalno jednako crvena, bez taloženja, jer njenu boju daje hemoglobin koji se oslobodio raspadom crvenih tjelašaca. Akutni oblik pirolazmoze, ukoliko se pravodobno ne liječi, redovito svršava uginućem.
Kronični oblik piroplazmoze očituje se u slabokrvnosti i slabosti mišića, koja traje nekoliko tjedana. Obično obole stariji psi. Bolest traje 6—10 tjedana, nakon čega dolazi do uginuća uz ekstremno izmršavljenje. Rijetko kad dolazi do spontanog ozdravljenja, no i u tom slučaju pas predstavlja trajni izvor zaraze, koja se prenosi
preko krpelja.
Liječenje se uspješno provodi ukoliko se pacijent što prije dovede na liječenje, potkožnim injekcijama vodene otopine acaprina u količini od 0,25 cm na kg težine. Ponekad je potrebno liječenje ponoviti. Za sprečavanje pojave ove bolesti preporučujemo svim lovcima i vlasnicima pasa da nakon lova, odnosno šetnje potrebno pregledaju kožu psa (osobito na trbuhu, vratu, pod donjom vilicom i ušima) i skinu što prije krpelja, jer je utvrđeno da krpelji ne ubacuju u krv uzročnike odmah nakon ugriza pa je bolje da ih što prije skinemo.

LIŠMANIOZA
Bolest je koja također prelazi s psa na čovjeka. Uzročnik je praživ (Leishmania canis). Pretpostavlja se da je prenose komarci i drugi insekti koji sišu krv.
Inkubacija je ponekad veoma duga, i do godine dana. Bolesni psi imaju povišenu temperaturu, naglo mršave, anemični su, trbuh im je uslijed oštećenja jetara i slezene povećan, teže se kreću i slabo jedu. U takvu slučaju govorimo o trbušnom obliku lišmanioze. Međutim, postoji još jedan, češći oblik, tzv, kožni oblik. U tom se slučaju pojavljuju na rubovima uške, po licu i vjeđama i vršku repa promjene koje se s vremenom pretvaraju u kraste i čireve. Tako bolesni psi više slabe i ugibaju od opće iznemoglosti. Točna dijagnoza utvrđuje se mikroskopskim nalazom uzročnika. Liječenje se uspješno provodi antimonovim preparatima.

GLISTE
Najčešća i najopasnija glista pasa jest Toxsocara canis i T. leonina. Duga je 2—7 cm i lako se vidi golim okom. Razvoj je direktan, što znači za invaziju nije potreban posrednik. Balegom invadiranog psa ispadaju zrela jajašca parazita iz kojih se za 2—3 tjedna razvija ličinka. Dođe li vodom ili hranom u crijevo psa, ona se uvuče u sluznicu i putem krvnog optoka, kroz jetru, srce, dolazi
u pluća gdje se razvija do stadija invazijske ličinke. U bronhijima podražuje na kašalj i iskašljanom sluzi dolazi u ždrijelo, gdje bude progutana. Došavši u tanko crijevo, ondje se dalje razvija u zrelog parazita. U crijevu se hrani najhranjivijim sastojcima hrane, oštećuje sluznicu crijeva, a svojom probavom izlučuje tvari koje štetno djeluju na organe koji stvaraju krv i na živčani sustav.
Psi se najčešće zaraze kao štenad, i to ako je kuja nosilac parazita, ali mogu oboljeti i odrasli psi. Znakovi bolesti očituju se u mršavosti, unatoč dobroj ishrani, slabokrvnosti, a za jačih invazija česta su povraćanja, u čijem se sadržaju često nalaze gliste. Za vrijeme putovanja zametaka gliste kroz pluća često se u štenadi pojavljuje kašljucanje. Za jačih invazija pojavljuju se i živčane smetnje, koje se najčešće odražavaju u jakim epileptičkim grčevima, neposredno prije ili za vrijeme jela.
Liječenje se uspješno provodi piperazinskim praškom davanim natašte. Nakon liječenja potrebno je izmet sabrati i zakopati ili spaliti, a pribor, kućicu, posude za hranu i vodu, te mjesto gdje su psi balegali raskužiti vrelom 2% lužinom. Da štenci ne obole preporučuje se kuje u polovici graviditeta liječiti protiv ovih parazita.

TRAKAVIČNOST
Složeni razvoj trakavice često je uzrok mnogih nejasnoća i bojazni vlasnika pasa. Kada primijete u izmetu članak, prva im je pomisao prelazi li taj nametnik na ljude. Strah nije bez razloga, jer jedino pasja trakavica prelazi i na ljude i uzrokuje tešku bolest — ehinokokozu.

EHINOKOKOZA
Pas koji posjeduje ovu vrstu trakavice izlučuje izmetinama svakog dana veliki broj zrelih članaka, ili one same izlaze (osobito noću) kroz analni otvor, pa se zalijepe i osuše u okolini čmara i na dlakama. Izlaženje zrelih članaka psa svrbi i smeta te okolinu čmara liže ili se vuče stražnjicom po tlu. Hrapavim jezikom često skine veći broj ‘članaka ili, ako su članci prsnuli, jajašca. Liže li takvim jezikom vlasniku ili djeci ruku ili ga ljudi glade, jajašca mogu ostati na ruci, pod noktima i ako dođu hranom ili vodom u čovjeka, tada nastaje daljnji razvoj u čovjeku. Probavni sokovi otope ljusku i mala ličinka pasje trakavice probije stjenku crijeva, uđe u krvni optok, gdje u manjim kapilarima zapne. Obično se to događa u jetrima i plućima, ali može zapeti i u drugim organima (mozak, srce, slezena i dr.) i ondje počinje rasti. Rast je spor, a takva ikrica, koju nazivamo ehinokok, može narasti i do veličine dječje glave. Obično ne dolazi do zaraze samo jednom ikricom, nego s više. Simptomi tako napadnutog čovjeka veoma su različiti, a ovise o mjestu na kojem se ehinokok uselio. Budući da je rast ehinokoka spor, obično se simptomi kasno i iskazuju.

Ako se zarazilo dijete, što se najčešće događa, prvi se simptomi najčešće primjećuju u 20—30. godini.
Dijagnoza se teško postavlja, jer se bolest pojavljuje u različitim Znakovima. Najsigurnija je dijagnoza kožna reakcija nastala uslijed dijagnostičkog ubrizgavanja ehin-antigena.
Do zaraze ljudi može doći i uživanjem salate i sirovog povrća koje je došlo u dodir s izmetinama psa i nosioca ove trakavice ili vodom u koju su došli članci ove vrste pasje trakavice. To se najčešće događa u krajevima gdje vrtovi nisu ograđeni i gdje bunari nisu uređeni ili ondje gdje postoji problem vode za pranje ruku. Najviše ove bolesti ima morske obale.
Od ehinokokoze može oboljeti i domaća stoka (svinja, govedo, ovce, konj) i divljač (jelen, srna, divlja svinja i dr.). Oni se najčešće zaraze pasući travu ili sijeno na koje je pas balegao. To što se bolest širi i ne možemo je nikako iskorijeniti, najveća je krivnja na vlasnicima pasa, koji često ne poznaju bit i razvoj ove bolesti.
Ako pri klanju sitne stoke (ovce, svinje i divljač), koja se većini dijelom ne kolje u klaonicama, vlasnik stoke primijeti vodene mjehure na jetri ili drugim organima, redovno ih izreže i neprokuhano baci, učinio je strašnu pogrešku. Zarazio je teško svog miljenika. Takav jedan mjehur — ehinokok posjeduje, naime, na unutrašnjoj strani ovojnice i u njenoj tekućini više stotina trakavičnih glavica. Došavši u crijevo, iz svake glavice nastane po jedna trakavica koje članci kad dozriju ponovno izlaze van i dovode i čovjeka i spomenute životinje u strašnu opasnost. Liječenje ljudi vrlo je teško i redovno je potrebna kirurška intervencija.
Najčešća trakavica psa jest tzv. bundevasta trakavica. Može biti duga do 70 cm. Članci su joj slični sjemenkama krastavaca, a u sredini su crvenkaste boje. Kod ove trakavice posrednik je buha i neki pasji dlakojedi, a do zaraze dolazi tako da zrele članke pojede ličinka pasje buhe ili dlakojed. U njima se razvija mikroskopski mala ikrica. Ukoliko takvu buhu ili dlakojeda s ikricama pojede pas, u njegovim će se crijevima razviti trakavica. Ukoliko bi čovjek pojeo s hranom takve posrednike, mogao bi i on dobiti trakavicu.
Osim echinococoze postoje još neke trakavice, koje su manje opasne za ljude, a to su:
pilasta trakavica (Taenia pisiformis) duga do 3,25 m, rubna trakavica (T. marginata) duga do 5 m,
vrećasta trakavica (Mesocestoides lineatus) duga do 2,5 m, širokočlana trakavica duga 9—20 mm. Liječenje trakavičavosti

U pasa koji su napadnuti trakavicama primjećuje se naglo mršavljenje, unatoč dobrom teku i hrani. Dlaka im je suha, prljava i nakostriješena, sluznice oka i usta su blijede. Oboljeli pas često se češka oko repa ili se vuče po podu stražnjicom. Za točnu dijagnozu potrebno je u balezi utvrditi članke.
Pouzdani lijek za sve trakavice te ehinokokoze jest arekolin. Echinocosus je veoma mala trakavica uvučena u sluznicu početnog dijela tankog crijeva kroz koji lijekovi brzo prolaze. Za liječenje je potrebno da pas dan prije posti, kako bi što manje sadržaja bilo u crijevima, odnosno da lijek što bolje može dospjeti do trakavice. Lijek se daje otopljen u vodi u količini 1—2,5 mg na 1 kg težine. Daje se u nešećerenom mlijeku ili u usta žličicom.
Nakon što se da lijek, potrebno je psa vezati bar 2—3 h. kako bi se izbalegao, a zatim balegu uništiti vatrom ili duboko zakopati. Ni u kom slučaju ne smije se psa voditi u lov i ondje mu dati lijek ili ga izvesti na šetnju da se ondje isprazni, jer će tako rasijati na tisuće jajašca po travi i zemlji, koja će prije ili kasnije dovesti stoku, divljač pa i čovjeka u opasnost od ikričavosti.

ŠUGA KOŽE
Od bolesti kože najčešća je šuga. Ona je najčešće uzrokovana malom grinjom (Sarcoptes scabiei varietas canis), prostim okom gotovo nevidljivom. Ova vrsta grinje buši tunele u samoj koži, gdje se hrani tkivnim sokovima i polaže jaja iz kojih se izlegu nove generacije. Bolest se lokalizira osobito na donjoj strani trbuha i prsiju, unutrašnjoj strani butova i u predjelu laktova, ali se može proširiti na čitavo tijelo.
Znakovi bolesti očituju se u početku u pojavi crvenila, odnosno crvenih pjegica sličnim ubodu muhe pecare, iz koje se kasnije stvaraju čvorići i mjehurići. Zbog jakog svrbeža pas je nervozan i svaki se čas češe nogom ili struže uz rub kojeg predmeta. Kasnije dolazi na zahvaćenim mjestima do ispadanja dlake, perutanja, stvaranja krasta i zadebljanja kože. Šugavi psi mršave, neugledni su, a ako se pravovremeno ne poduzme liječenje, mogu i uginuti.

ŠUGA UŠIJU
Ova je vrsta šuge česta u pasa s dugim klopavim ušima (španijel i dr.). Uzrokovana je šugavcima vrste Otodektes. Obično se javlja kao oboljenje vanjskog uha. Bolesni psi često tresu glavom, češu nogom uši ili ih ribaju o zemlju. Ukoliko je bolest napredovala, pas često drži glavu koso na jednu stranu, a pojavi se iz uha smrdljivi, prljav gnojni eksudat.

LINGVATULOZA
Bolest uzrokuje crv sličan pijavici. Parazitira u nosnoj i čeonoj šupljini pasa. Dozreli paraziti nose jaja u nosnoj šupljini. Jaja budu iskašljana ili progutana. Padnu li na travu, pojedu ih razni biljojedi u kojima se nastavlja razvoj. U biljojedima se najčešće smjeste u limfnim čvorovima trbušne maramice, gdje rastu do određene veličine (oko 7 mm). Pojede li pas takve invadirane limfne čvorove ovce ili goveda, lako se zarazi. Spolno zreli parazit je plosnat dužine 2—13 cm. U nosnoj i čeonoj šupljini uzrokuje kronični nosni katar s iscjetkom iz nosa. Tako invadiran pas često kiše, krvari na nos, otežano diše, a ponekad izgubi sluh i njuh. Ponekad parazit može probušiti tvrdo nepce, a pri prodiranju u sitaste kosti nosa može uzrokovati i živčane smetnje slične bjesnilu.
Točna se dijagnoza postavlja mikroskopskom pretragom iscjetka iz nosa u kojem se nalaze jaja parazita. Jaja su žućkaste boje.

KIRURŠKE BOLESTI

RANE
Jasno je da ćemo se pri potrebi kirurških zahvata obratiti stručnjaku veterinaru. Ti su zahvati, ne samo bolni nego i takve prirode da ih može uspješno izvršiti samo osoba koja u tančine poznaje anatomiju psećeg tijela, vršenje anestezije itd. No, budući da se često događa da trebamo i sami u hitnim slučajevima intervenirati i pružiti psu prvu pomoć, s toga razloga ćemo se osvrnuti i na te bolesti.
Prije par desetljeća bila je u nas u mnogim krajevima situacija takva da smo morali biti sami i kirurzi veterinari. Njih je bilo malo, radili su većinom samo u većim mjestima, i to uglavnom sa stokom i konjima. Pasju praksu vršili su samo neki gradski veterinari. Ako se pas ozlijedi, šasije mu se rana, a da je zubima ili nogama ne trga, što pas hoće svakako da načini, onda mu se stavlja kartonski ovratnik oko vrata, što mu onemogućuje da to radi.
Pas je prilično izvrgnut mogućnosti ranjavanja. Lake rane i ranice brzo zacijele, on ih liječi lizanjem. Ipak, potrebno je o svakoj rani voditi računa i ne prepustiti je slučaju.
Kod težih rana mora biti vlasnik psa u stanju da mu sam pruži pomoć, jer veterinar nije uvijek pri ruci, a bez potrebe pomoći, odnosno dok on ne dođe, pas bi nam mogao i uginuti, u prvom redu zbog iskrvarenja. Rane mogu biti učinjene oštrim ili tupim predmetom. Prve se lakše izliječe i prije zacijele, dok su druge teže izlječive i opasnije.
Ako se pas ranio, prvo je da mu zaustavimo krv, okolinu rane ošišamo, zatim pregledamo ranu i odstranimo iz nje sve vrste stranih predmeta koji su eventualno u njoj nalaze (staklo, drvca, dlake, zemlja, žice itd.). Zatim poduzmemo mjere koje smatramo da će najbolje ubrzati ozdravljenje, a uklonimo sve što bi moglo bolest pogoršati ili produžiti.
Kod manjih rana krv se obično nakon kraćeg vremena sama zaustavi. Pri jačem krvarenju zavijemo ranu zavojem koji podložimo vatom. Pritisak zavoja za kratko vrijeme zaustavi krvarenje. Ako nemamo pri ruci zavoja, načinimo ga od komada čistog platna li tome slično. Pri ranjavanju obično se rana onečisti prljavštinom. Pri tom moramo znati da s tom prljavštinom u ranu prodiru i razni mikroorganizmi, koji uzrokuju upale i gnojenja. Treba nastojati da ranu, koja je upaljena, očistimo čistom gazom ili vatom i čistom prokuhanom i ohlađenom vodom.
Šišanje i eventualno brijanje dlaka treba oprezno provesti, nakon što smo čitavu površinu rane dobro pokrili i zaštitili komadom čiste gaze. U mnogo slučajeva šišanje i brijanje dlaka više šteti i uprlja ranu nego što koristi postupku čišćenja. Stoga je dovoljno okolinu rane nakon čišćenja premazati dezinficijensom.
Međutim, treba imati na umu da dezinfekcijom rane ne možemo, na žalost, uništiti sve mikroorganizme i da dezinfekcija ujedno štetno djeluje na živo tkivo rane. Zato treba dezinfekciju rane provesti samo onda kad je ona bila jako uprljana. Rane koje su nastale djelovanjem oštrog predmeta (nož, staklo, lim i sl.) i koje nisu jako uprljane, odnosno kod kojih su u trenutku ranjavanja površinska koža i predmet što je ranio bili „relativno čisti“, bolje je oprezno očistiti prokuhanom vodom i posuti nekim antibiotskim praškom (penicilinski prašak ili penicilin pomiješan sa sulfonamidom).
Takvim postupkom manje oštećujemo živo tkivo rane i omogućujemo brže zarastanje. Rubove rane dobro je sašiti čistom iglom i koncem, a zatim preko rane staviti čisti zavoj. Pri postavljanju zavoja treba paziti da se odviše ne pritegne, jer bi pritisak ometao pravilnu cirkulaciju krvi i izazvao stvaranje otekline na perifernom dijelu od zavoja. Rane koje ne možemo sašiti, jer su rubovi bili iščupani i rastrgani, nakon pomnog čišćenja prokuhanom vodom zaprašimo antibiotskim ili sulfonamidskim prahom i po mogućnosti zavijemo. Na taj način sašite rane zarastu već za 10 dana, dok će ove druge trebati nešto dulje.

IŠČAŠENJA
Mogu biti uzrokovana udarcem, krivim skokom iz visine, padom i slično. Mogu biti dvovrsna. Prvo i manje opasno je kada je pas iščašio zglob, ali je zglob opet sjeo u prijašnje mjesto (uganuće). To je uganuće bolno, jer je njime pas povrijedio okolno tkivo, koje zglobove drži čvrstima. Pas zacvili i šepa. Smjesta mu pregledamo bolno mjesto, pokušamo polagano gibati iščašeni zglob. Ako je gibljiv, znak je da je sve u redu. Unatoč tome, može doći do upale zgloba uslijed ozlijeđenog okolnog tkivo. Da se to ne dogodi, pas mora mirovati, a na bolno mjesto stavljamo mu hladne vlažne obloge. U tom nam je slučaju pas za kratko vrijeme zdrav. Ako je zglob ostao iščašen, pas bolno laje, hoda na 3 noge, a četvrtu drži u zraku, nakon nekog vremena umiri se i može čak i četvrtu nogu upotrijebiti. Nakon 2—3 sata zglob mu otekne i postane veoma bolan. Tada je već zbog otekline mnogo teže ustanoviti točan položaj iščašenja. Zbog toga je od najveće važnosti smjesta pregledati bolno mjesto, prije nego što je nastala bilo kakva oteklina, i zglob namjestiti u pravi položaj. Namješta se tako da se donji dio noge, tj. dio ispod iščašenja povuče okomito od trupa, zglob namjesti i nategnutost popusti. Ako smo to učinili prije otekline, zglob će lako upasti u prijašnje mjesto. Nakon toga pas mora opet mirovati, a na bolno mjesto stavljamo hladne obloge. Mirovanje treba trajati 2—3 tjedna. Ako je iščašen zglob ramena, lakta ili zdjelice sapi (križima), situacija je mnogo teža, jer je takvo iščašenje, a i namještanje vrlo bolno, pa je potrebno da mu zglob namjesti veterinar uz upotrebu narkoze.
Događa se da pas iščaši i zglob donje vilice. U tom se slučaju stavi psu u gubicu okruglo drvo i to ne uzduž, nego poprijeko, kao da ga aportira, potisne se Što dalje do usnih kutova. Objema rukama stisnemo i gornji i donji dio gubice, kod vrhova, kao da tijeskom stišćemo čvarke. Pomagač namjesti zglob donje vilice u sjedište zgloba, mi popustimo stisak i stvar je u redu. Nekoliko dana nakon toga dajemo psu samo tekuću hranu, koju ne treba gristi, da mu se bolni zglob umiri i ponovno učvrsti.
Postoje dvije vrste loma — jednostavan i kompliciran. Jednostavan je kada je kost slomljena, kao da smo krhki štap slomili preko koljena. Komplicirani lom može biti različit — ako je kost slomljena po dužini, ako je smrskana ili ako je slomljena na 2 ili više mjesta uz nastanak rane na koži. Bez rendgenskog pregleda ne možemo biti sigurni o kakvu se lomu radi. Zbog toga ćemo svakako što prije do veterinara (ambulante ili klinike), gdje postoji Rendgen-aparat, s pomoću kojega će stručnjak ustanoviti o kakvom se lomu radi i prema tome udesiti svoj postupak.
Jasno je da do tog vremena ne možemo psa pustiti bez ikakve pomoći. Nakon što smo ga oprali i uredili eventualne rane, pokušamo ustanoviti- barem približno o kakvu se lomu radi. Palcem ili kažiprstom pipamo slomljeno mjesto. Slomljene dijelove sastavimo. Ako je potrebno, nategnemo donji dio slomljene noge, da možemo kosti staviti u prirodni položaj. Kada smo to učinili, pričvrstimo cijelu nogu dvjema daščicama, odnosno letvicama tako da se donji slomljeni dio ne može micati. Jedna je letvica na lijevoj, a druga na desnoj strani noge. Obadvije zajedno s nogom omotamo povezom. Taj mora biti stegnut tako da se daščice i noga ne mogu klimati, ali ne toliko da bi ometao cirkulaciju krvi i previše pritiskao Čak i zdrave dijelove noge. Tako uređenog psa odvezemo veterinaru, koji će odlučiti, nakon Što je sa sigurnošću ustanovio vrstu loma, da li će noga ostati u letvicama ili će je staviti u gips, kada je slomljene kosti što je moguće bolje spojio
Iščašenje donje vilice (namještanje u normalni položaj)

LOM KOSTIJU
Događa se da iz različitih uzroka, većinom od udaraca ili zbog toga što je pas dospio pod auto ili motocikl. Ako je lom nastao na nogama, lakše ga je izliječiti, ali ako je na kostima trupa, tu smo mi laici potpuno bespomoćni. Pomoći će nam jedino klinike. Postoje dvije vrste loma – jednostavan i kompliciran. Jednostavan je kada je kost slomljena ravno, kao da smo krhki štap slomili preko koljena. Komplicirani lom može biti različit – ako je kost slomljena po dužini, ako je smrskana ili ako je slomljena na 2 ili više mjesta uz nastanak rane na koži. Bez rendgenskog pregleda ne možemo biti sigurni o kakvu se lomu radi. Zbog toga ćemo svakako što prije do veterinarske ambulante gdje postoji rendgenski aparat, pomoću kojega će stručna osoba ustanoviti o kakvom se lomu rad i u skladu s tim poduzeti daljnje korake.
Jasno je da do tog vremena ne možemo psa pustiti bez ikakve pomoći . Nakon što smo ga oprali i uredili eventualne rane, pokušamo utvrditi barem približno o kakvom se lomu radi. Palcem ili kažiprstom pipamo slomljeno mjesto. Slomljene dijelove sastavimo. Ako je potrebno, nategnemo donji dio slomljene noge, kako bi kosti stavili u prirodan položaj. Kad smo to učinili, pričvrstimo cijelu nogu dvjema daščicama, odnosno letvicama, tako da se donji slomljeni dio ne može micati. Jedna je letvica na lijevoj, a druga na desnoj strani noge. Obadvije zajedno, skupa s nogom, omotamo povezom. Povez mora biti stegnut tako da se daščice i noga ne mogu klimati, ali ne toliko čvrsto da bismo spriječili cirkulaciju krvi. Tako pripremljenog psa dovedemo veterinaru, koji će nakon temeljitog pregleda, odlučiti, hoće li noga ostati u letvicama, ili će staviti gips, pošto je slomljene kosti što je moguće bolje spojio.

Izvor: RICHTER, Ivan: Lovački psi – uzgoj i školovanje, NZZ, Zagreb, 1976. str. 181-225.