Bolesti divljači

Unutarnji i vanjski uzroci bolesti divljih životinja

Unutarnji uzroci: Unutarnji uzroci su nasljednost, konstitucija, kondicija i anomalije.
Anomalije:
Hermafroditizam: u srneće divljači pojavljuje se tzv. prava-lažna dvospolnost (pseudohermaphroditismus verus) muškog tipa. Za nju je tipično postojanje oba testisa premda sekundarne spolne oznake odgovaraju ženskom spolu (klitoris-sličan penisu, labioskrotalni nabori slični vulvi). Kod ove divljači pojavljuje se i ženska lažna dvospolnost s pristnošću oba jajnika, ali uz vanjske genitalije muškog spola (stav pri mokrenju tipičan za srne, dobro razvijena vagina, normalno razvijeni skrotumi s zakržljalim testisima).
Kriptorhizam: u srndaća i jelena poznati su unilateralni i bilateralni abdominalni i ingvinalni kriptorhizam (kryptorchismus abdominalis, k. inguinalis). U takvim slučajevima nerazvijenih testisa i izostanka spolnih hormona rogovi ne rastu, odnosno ukoliko izrastu nepravilno se razvijaju (ne mogu okoštati) i formira se tzv. “perika” tj. “guba”.
Albinizam je urođeni nedostatak pigmenta u koži, dlaci i perju. Poznat je u zečeva, fazana, jarebica, srneće i jelenske divljači i divljih svinja.
Melanizam (melanismus) je urođena prevelika količina pigmenta, pa divljač ima izrazito tamnu kožu i dlaku. Pojava je poznata u jelenske i srneće divljači.
Osim navedenog poznate su i druge anomalije i deformiteti, mahom u srneće i jelenske divljači npr. abnormalno izrasli i savijeni papci (onihogrifoza), mladunčad s potpunom sljepoćom – nerazvijene oči (anophtalmija) itd. U zečeva primjerice nađeni su slučajevi smanjenog broja prstiju (oligodaktilija) ili uginuli mladi zečevi s dvije glave (dicefalus) itd.

Vanjski uzroci bolesti:
Vanjski uzroci bolesti mogu biti fizikalne, kemijske i biološke prirode. Uzroci fizikalne prirode U ovu grupu uzroka ubrajamo mehaničke uzroke i prirodne kalamitete – klimatski uzroci.

Mehanički uzroci: veliki broj uginuća divljači temeljen je na povredama- ranjavanju organizma. Ranjavanja i uginuća najčešće nastaju djelovanjem poljoprivrednih mašina, mehaničkim povredama od ograda-žica, otpada, povrede na putevima, nastrela, zamki, hvatanja divljači, grabljivica, rivalstva itd.
Poljoprivredne mašine sječom, pritiskom, drobljenjem i bodenjem nanose takove povrede naročito na mladoj divljači kojih je posljedica uginuće a rijetko kada zacjeljivanje i invaliditet. Posebnu pažnju treba posvetiti košnji livada tokom proljeća, jer u to vrijeme se u travi nalazi skriveni podmladak (pilići, lanad, zečevi). U cilju prevencije takvih gubitaka potrebno je na poljoprivredne mašine postaviti plašilice za divljač. Tehnički takvi dodatci mogu biti jednostavni tj. u vidu lanaca obješenih ispred pokretnih dijelova mašine ili tome slično, pa sve do složenih s infracrvenim senzorima koji isključuju pogon stroja.
Na putevima koji prolaze lovištem uginuća divljači nastaju, na posljedicama udara i gaženja odnosno unutarnjim krvarenjima, nagnječenjima, kontuzijama, prijelomima kostiju i kičme, naročito u zečeva, srneće i jelenske divljači. U prevenciji ovih ozljeda na puteve se uz mjesta prelaska divljači postavljaju znakovi upozorenja vozačima ili se prilikom izgradnje ispod ceste grade tuneli.
Ustrijelne i prostrijelne rane predstavljaju oštećenja tkiva sačmom ili tanetom. Za ove rane potrebno je provjeriti jesu li nanesene za života ili po uginuću, nadalje pregledati ulazni i izlazni otvor kao i prostrijelni kanal. Za ove rane treba primijeniti znanje stečeno iz kirurgije i forenzičke veterine. Potrebno je još reći da će zrno lovačke municije za razliku od vojnih projektila svojim djelovanjem, kako je to opisano u poglavlju balistike, izazvati izrazito opsežna tj. atipična ranjavanja npr. evisceraciju unutarnjih organa ili odbijanje pojedinih dijelova tijela.
Zamke obzirom na svoju konstrukciju mogu zadati različite ozljede ali prevladavaju one zadobivene udarcem pretežno u području glave i vrata. Te ozljede mogu se prepoznati na usmrćenoj ili živoj iz zamke odbjegloj životinji a čine ih kontuzije , krvni podljevi, frakture i oguljena koža.
Prilikom hvatanja divljači mogu nastati različite ozljede poput povreda na očima, koži, prsnuće jetara te prelomi kosti i kralježnice. Ozljede na očima u zečeva nastaju prilikom utrčavanja zeca u mrežu za hvatanje, premda takove i druge povrede mogu biti posljedica grube manipulacije. Gotovo u 50 % mrežom uhvaćenih zečeva javlja se upalni proces na očima kao posljedica povrede prilikom hvatanja ili grube stelje u transportnim sanducima. Ukoliko se ne intervenira u takvim slučajevima za 2-3 dana razvijaju se teške upale koje mogu izazvati sljepoću. Zbog toga sa u svrhu prevencije svim uhvaćenim zečevima aplicira oftalmička mast s antibiotikom.
Grabljivice odnosno predatori također nanose ozljede, posebice je to uočljivo na prestarjelim, bolesnim, vrlo mladim i gravidnim životinjama. Sitna divljač poput zeca, fazana i jarebice u prvom redu ugrožena je od lisice, vuka, risa, divlje mačke, kune, lasice, jazavca, pasa i mačaka lutalica, sokola, jastreba, škanjca, svrake, vrane itd. Krupna divljač poput jelenske i srneće ugrožena je od vuka, lisice, risa i pasa lutalica. Lisica napada ugrizom za vrat pri čemu žrtvi puca vratni dio kralježnice. Nakon toga odvaja glavu i raspori grudnu i trbušnu šupljinu. Vuk napada također ugrizom za vrat nakon čega rastrga plijen. Ris napada skokom s drveta, usmrćuje ugrizom za vrat i nakon toga liže krv. Pas također napada ugrizom za vrat, međutim nanosi i postrane ugrize na tijelu dok obilazi oko žrtve i to najviše na plećima i butovima.
Pernati predatori najprije oštećuju oči plijenu i to većinom napadom na tlu. Izuzetak od toga je sokol koji lovi plijen samo u zraku. Ranjavanje s teškim pa i smrtnim posljedicama javlja se u muških životinja u borbama za pravo parenja. Uglavnom se radi o ugriznim ranama, plitkim ili dubokim razderotinama, a u cervida nastaju i rane uslijed uboda rogovima, naročito u predjelu abdomena. Poznati su i slučajevi usmrćivanja, što naročito čine jeleni šilaši-ubojice. Ozljede za vrijeme parenja također se mogu naći i kod zečeva, kako mužjaka tako i ženki. U ženki su one posljedica agresivnog parenja. Dešava se da u međusobnoj borbi jeleni ili srndaći tako isprepletu rogove da ih nisu u stanju rastaviti. Kao posljedica toga je uginuće zbog iscrpljenosti ili prijeloma vratnog dijela kralježnice. Također se dogodi da jelen pobjednik usmrti pobijeđenoga jelena ukoliko ovaj zbog iscrpljenosti nije u stanju napustiti borilište.
Prirodni kalamiteti-klimatski uzroci: ovi faktori svojim djelovanjem znatno utječu na populaciju divljači, naročito ukoliko su izrazito dugotrajni ili ekstremni, jer tada nadilaze adaptivne sposobnosti životinja. Klimatski uvjeti različito djeluju na pojedine vrste divljači odnosno dok za neku vrstu mogu biti pogubni, druga vrsta će ih podnijeti. Zečevi primjerice u uvjetima dugotrajne zime s dubokim snježnim pokrovom i uz nemogućnost glodanja kore s drveća ugibaju od gladi. Ukoliko je snježni pokrov prekriven s ledenom korom tada predstavlja nepovoljnu okolnost za brojne vrste. U takvim uvjetima zečevi kao ni pernata divljač ne mogu razgrtanjem snijega doći do hrane, a visoka divljač (srne i jeleni) kretanjem po takvom terenu zadobivaju rane po nogama.
Dosta teški gubitci mogu nastati na zečjem podmlatku ukoliko je početkom godine hladno i vlažno vrijeme. To se dešava ukoliko je početak zime blag i u prosincu vladaju relativno visoke temperature, pa nakon parenja zečeva koje uslijedi zbog blagih temperatura nastupi tokom ili krajem veljače i ožujka iduće godine naglo zahlađenje. Tada se govori o katastrofalnoj “zečjoj godini” jer podmladak iz prva dva legla može potpuno nastradati. Obrnuto od toga u uvjetima blagih temperatura početkom godine i suhog perioda od svibnja do srpnja može se očekivati vrlo dobra “zečja godina”.
Fazani dosta dobro podnose zimu odnosno hladnoću, međutim veliki problem im predstavlja debeli snježni pokrivač pa se stoga i ne zadržavaju u predjelima višim od 400 m nadmorske visine.
Veliki gubitci u populaciji jarebica nastaju također uslijed duge i snježne zime s velikim hladnoćama. Za održavanje visoke tjelesne temperature (420⁰C) potrebna je veća količina hrane koju u uvjetima dugotrajnog snijega jarebice ne mogu pronaći.
Kako temperatura okoline utječe na populaciju jarebica vidi se iz idućeg primjera. Naime, ukoliko tokom 6. i 7. mjeseca vlada suho i toplo vrijeme prosječan broj mladih po jednom roditeljskom paru jarebica može biti 12-13. Ukoliko su u navedenom periodu nepovoljne vremenske prilike s niskim temperaturama brojnost podmlatka je svega 1-2 po roditeljskom paru.
Općenito je mlada pernata divljač vrlo osjetljiva na vlagu i hladnoću, jer im se mehanizam termoregulacije uspostavlja tek 14 – 18 dana života, te se stoga oslanjaju na roditeljsku tjelesnu toplinu. Za lošeg vremena potraga za hranom je dugotrajnija pa majka duže izbiva iz gnijezda i podmladak može stradati od hladnoće. Ukoliko pak majka ostaje u gnijezdu nauštrb potrage za hranom tada pilići postaju neishranjeni.
Za dugotrajnih kiša blatan teren onemogućava kretanje i traženje hrane fazanskim pilićima i jarebicama jer se blato lijepi između prstiju formirajući loptaste naslage koje onemogućavaju kretanje.
Srneća divljač također je osjetljiva na hladnoću, kako mlada tako i stara. Smrznuta divljač obično se pronalazi u blizini hranilišta. Smrt nastupa uslijed teških poremećaja u cirkulaciji zbog hipofunkcije kore nadbubrega. Na obdukciji se obično ustanovi dobra punjenost buraga. Jelenska divljač je otpornija na hladnoću. Divljim svinjama probleme stvara duboki snijeg, posebice krmačama ukoliko je snježni pokrivač deblji od 50 cm. U takvim uvjetima kretanje i traženje hrane gotovo je onemogućeno.
Kod muflonske divljači poteškoće nastaju također uslijed ledene kore na snježnom pokrivaču. Mužjaci ove vrste imaju relativno duge skrotume te ih staklasto zamrznuta kora snijega lako ozljeđuje, a kao posljedica ozljede nastaje rana i upalni proces koji najčešće završava uginućem životinje. Osim takvih promjena moguć je nastanak kongelacije skrotuma i testisa.
Recimo i to da osim negativnog utjecaja oštrih zima i tako uzrokovanih kalamiteta na divljači hladnoća može imati i pozitivnog utjecaja na populaciju divljači. Naime u uvjetima oštre zime ali uz dostatnu ishranu ugibaju slaba i nekvalitetna grla pa se time vrši prirodna selekcija.
Za razliku od zime poplave djeluju uvijek neselektivno pa time isključivo nepovoljno jer nanose velike gubitke na fondu divljači.
Treba spomenuti i drugi ekstrem u pogledu vlage odnosno sušu. Dugotrajna suša pogubno djeluje na fond divljači, posebice na podmladak.

Kemijski uzroci: U ovu skupinu pripadaju uzroci alimentarne prirode – odnosno kvalitativni i kvantitativni deficiti, gladovanje, uzroci toksične prirode – kemizacija tla, trovanja različitog karaktera, zaštitne mjere u šumarstvu, zagađenje voda, tla i atmosfere (kisele kiše) i druga industrijska zagađenja.
U ovoj skupini uzroka, kada već govorimo o alimentarnim faktorima spomenuti ćemo i nedostatak vode odnosno žeđ iako bi se ona mogla ubrojiti u skupinu prirodnih kalamiteta kao suša. Potrebe divljači na vodi su raznovrsne, te osim vrste hrane diktiraju ih i vremenske prilike. Primjerice, zečevi svoje potrebe zadovoljavaju vodom iz hrana većim dijelom godine ali za suše te količine su nedovoljne pa moraju potražiti vodu za piće.
Srneća i jelenska divljač također svoje potrebe za vodom zadovoljava sočnom hranom i rosom, ali u sušno doba godine migrira u potrazi za vodom. Kvantitativno gladovanje nastupa u ekstremnim prirodnim uvjetima kad se o divljači ne vodi briga (dohrana). Nastala uginuća su posljedica gladovanja, pada otpornosti, lakog plijena predatorima, itd.
Kvalitativno gladovanje predstavlja nedostatak pojedinih sastojaka u ishrani. Treba imati na umu da se potrebe na esencijalnim komponentama hrane ne razlikuju samo od vrste do vrste divljači već i o starosti jedinke unutar iste vrste. Primjerice u jarebica starosti 14 dana udio animalne bjelančevine u ishrani iznosi oko 93 % a u starosti od 21 dana svega 50%. Ukoliko divljač nije u stanju zadovoljiti potrebe na ishrani na jednom području nastaje migracija i potraga za kvalitetnijim područjem. Ukoliko u ishrani i dalje ostaju prisutni deficiti pojedinih komponenti na divljači se javljaju znaci zaostajanja u rastu, u pernate divljači slabije operjavanje, pad otpornosti organizma itd.
U umjetnom uzgoju vezano uz deficite u ishrani nastaje patologija karakteristična za pojedine vrste divljači, naime fazani i jarebice naročito su osjetljivi na A i B hipovitaminoze. Kod srneće divljači u ograđenim prostorima javlja se osteomalacija (uslijed nedostatka kalcijevih soli) pa se kod mužjaka mogu pojaviti svrdlasti rogovi. Takve jedinke grizu svoju dlaku, pokazuju nastran apetit odnosno jedu zemlju, zauzimaju neprirodan stav, oslanjaju se, zadebljavaju im kosti lica, zubi ispadaju, učestali su prelomi itd. U rano proljeće s prvom pašom naročito uslijed prisutnosti leguminoza javlja se u srneće divljači akutni nadam s poremećajem disanja i cirkulacije što dovodi do uginuća.
Otrovanja: otrovanja divljači mogu biti uzrokovana prirodnim toksinima primjerice porijeklom iz otrovnog bilja ili sintetiziranim spojevima porijeklom iz umjetnog gnojiva, insekticida, rodenticida, otrovnih meka itd. U normalnim uvjetima, u prirodi divljač izbjegava otrovno bilje. Premda su zabilježeni i takvi slučajevi trovanja, ipak su oni češći u uvjetima zatočeništva odnosno nuđenja hrane. Igličasti listići tise (Taxus baccata) djeluju toksično na fazane, a na jelensku i srneću divljač vučja trava (Lupinus luteus). Za neke po čovjeka škodljive pa i otrovne gljive je poznato da ih srneća i jelenska divljač konzumira bez posljedica, vjerojatno zahvaljujući sposobnosti detoksiciranja.
Stupanj toksičnosti umjetnih gnojiva osim njihova kemijskog sastava ovisi i o njihovoj topivosti u vodi. Pretežno se radi o spojevima dušika, fosfora, kalija, kalcija i magnezija, te ih divljač rado uzima u uvjetima kroničnog deficita mineralnih tvari (močvarni degradirani tereni, nedostatak solišta).
Otrovanja nitratnim gnojivima poznata su kod jelenske i srneće divljači, te u fazana i jarebica. Otrovanje nastupa kada se u organizmu dio nitrata reducira u nitrite koji se lako resorbiraju i imaju paralitični učinak na krvne žile. Već nakon nekoliko sati od konzumiranja javljaju se prvi simptomi u vidu kolika, drhtanja, nemira, dispnejom i padom tjelesne temperature. Uginuće može nastati već par sati od pojave prvih simptoma. Sekcijom se nalazi ulcerativni hemoragični gastroenteritis, hemoragije po bubrezima, mokraćnom mjehuru i sluznici dušnika. Ostala umjetna gnojiva gotovo da nisu otrovna za divljač ukoliko nemaju primjese flora ili arsena (kronična otrovanja).
Insekticidi i akaricidi su kontaktni otrovi, a koriste se u šumarstvu i poljoprivredi.
U skupinu kloriranih ugljikovodika ubrajaju se DDT, HCH Lindan, Toksafen itd. Treba spomenuti da pravilna primjena ovih preparata ne izaziva otrovanje kod divljači međutim ukoliko to nije slučaj, odnosno ako se predoziraju ovi preparati uzrokuju akutna otrovanja kod zečeva, pernate i srneće divljači. Predoziranje ovim preparatima nastaje kod avio zaprašivanja bez kvalitetnog navođenja kao i kod rada po vjetrovitom vremenu. Toksafen djeluje na CNS te se javljaju uzbuđenost, trzanje mišića i drhtavica a kasnije i grčevi, slinjenje i povraćanje.
Organofosforni spojevi (Malation, Paration idt.) djeluju kao nervni otrovi odnosno inhibiraju kolinesterazu, ali i druge esteraze, lipazu, katalazu i peroksidazu. Otrovanje ovim preparatima poznato je u pernate divljači, divljih kunića i zečeva. Toksično djelovanje ogleda se u tome da inhibiciom kolinesteraze dolazi do nakupljanja acetilkolina koji uzrokuje potencirani rad parasimpatikusa (usporavanje i prestanak rada srca, pojačana peristaltika, vazodilatacija, suženje zjenica). Uginuće nastupa brzo a sekciom se ustanovi hiperemija i tumor slezene.
Za smanjenje brojnosti populacije poljskih miševa i voluharica koriste se otrovne meke. To su ustvari zrna žitarica s dodatkom cink-fosfida ili talijum-sulfata ili pirimidinskih derivata. Ukoliko se nepravilno izlažu i razbacuju po polju, predstavljaju veliku opasnost za divljač te nastaju masovna trovanja fazana, jarebica, zečeva, srneće i jelenske divljači. Fazanska divljač ugiba nakon konzumacije desetak takovih zrna u roku od 5 sati.
Dokazivanje otrovanja fosfornim preparatima za vrijeme sekcije izvodi se probom po Šereru. Za tu probu potrebna su dva komada filtar papira od čega je jedan natopljen u 5 % srebrni nitrat, a drugi u 5 % olovni acetat. Rasijecanjem želuca odnosno voljke oba papira nadnose se nad sadržaj, te se prati promjena boje papira. Ukoliko probavni sadržaj sadrži spojeve fosfora potamniti će papir natopljen u srebrni nitrat ( srebro + fosfor = srebrni fosfid koji je crne boje). Ukoliko potamni i papir natopljen u olovni acetat to je znak da su procesi truljenja uznapredovali odnosno nastupila je reakcija s sumporovodikom iz sadržaja. Ova proba aplikativna je na svježim slučajevima dok stariji materijal treba slati u laboratorij na toksikološko ispitivanje.
Kronična otrovanja divljači, kao posljedica kemizacije sve su prisutnija a ogledaju se upalnim nalazom na želucu i crijevima, distrofičnim promjenama u jetrima, bubrezima i srcu uz izostanak bakteriološkog i parazitološkog nalaza. Otrovanja industrijskim otpadcima koji su sadržavali sumpor (sumporna kiselina) poznati su kod srneće i jelenske divljači.
Kod kroničnog otrovanja arsenom promjene se počinju pokazivati na dlaci tj. ona se počinje uvijati poput čuperka a nakon toga ispada, bezdlačna područja su tamnije obojena, čak i crna s pojavom hiprkeratoze. Primjese arsena u hrani srneće i jelenske divljači izazivaju hemoragičnu upalu sirišta s erozijama i ulceracijama.
Otrovanje olovom odnosno olovnom sačmom opisano je u divljih pataka, a nastaje u sredini u kojoj se lovi ova divljač u većem obimu. Gutanjem olovne sačme u pataka nastaje teška ulcerozna upala u mišićnom i žljezdanom dijelu želuca. Ukoliko se na nekom području pojavi veći broj oboljelih ili uginulih životinja, opravdano je postaviti sumnju na akutno otrovanje, naročito ukoliko se radi o različitim životinjskim vrstama a da su pri tome infektivna oboljenja isključena.
Dijagnostika otrovanja u takvom slučaju podrazumijeva skup radnji od kojih je početni uvid na mjestu zbivanja sa svrhom upoznavanja okolnosti u kojima je otrovanje nastupilo, a istovremeno se pretraži dotično područje glede otkrivanja oboljelih ili uginulih životinja kao i nalaska otrova odnosno ambalaže u kojoj se otrov nalazio. Ukoliko izostane nalaz uginulih ili još bolje oboljelih jedinki potrebno je poduzeti odstrel na otrovanje sumnjivih kako bi se omogućio idući korak a to je sekcija odnosno uzimanje materijala za toksikološke pretrage. Sve aktivnosti i nalaze potrebno je popratiti pedantnim vođenjem zapisnika.
Sumnju na otrovanje moguće je potvrditi samo toksikološkim ispitivanjem odnosno da se materijal za ispitivanje od sumnjive divljači (cio leš, pojedini organ, ekskreti, sekreti) mora dostaviti u laboratorij i to u takovom stanju da je pretrage moguće obaviti. Rezultat takvog ispitivanja u sudskom postupku služiti će kao neoboriv dokaz. Uz materijal na ispitivanje se šalje kopija zapisnika, pronađena ambalaža ili uzorak samog otrova. Na kraju ipak treba imati na umu da nije moguće na sve postojeće otrove i toksine izvršiti laboratorijsko ispitivanje.

Biološki uzroci: u ovu skupinu ubrajamo čimbenike biljnog ili životinjskog porijekla, a to su bakterije, virusi, vironi, viroidi, gljivice te jedno i višestanični paraziti.
Zarazne bolesti divljači rjeđe su po intenzitetu u odnosu na domaće životinje, premda to ne znači da je divljač otpornija. Naime, razlog ovoj otpornosti može se naći u biologiji odnosno načinu života pojedinih vrsta. Primjerice divlji papkari uvijek mijenjaju ležaj a prije nego legnu prekopaju ga, odnosno odstrane gornji sloj zemlje. Suprotno tome čimbenici koji potpomažu nastanak bolesti jesu bare s stajaćom vodom, zajednička kaljužišta, pojilišta, hranilišta, solišta, prevelika populacija divljači, glad, klimatski utjecaj (velika vlaga) itd. Jedan od ovih faktora je i neprovođenje higijenskih mjera u lovištu odnosno razbacivanje hrane po tlu, ostavljanje lešina, nepostojanje lovočuvarske službe, nestručno unošenje novonabavljene divljači u lovište tj. bez zdravstvenog pregleda i karantene. Paraziti i parazitska oboljenja česta su u divljači. Pri tom su od nešto manjeg značenja ektoparaziti izuzev slučaja kada mogu biti posrednici pri prenošenju drugih oboljenja, odnosno kada svojom velikom brojnosti izazivaju bolest (šuga). Endoparaziti svojim djelovanjem izazivaju lokalne promjene a u slučaju velike infestacije mogu uzrokovati opće poremećaje i uginuće domaćina. Značaj i težina parazitskog oboljenja ovisi o brojnosti i vrsti parazita. Posebno teška oboljena nalaze se u mlade divljači. Indirektna štete od parazitskih invazija ogledaju se u narušenoj otpornosti organizma te lakšem podlijeganju drugim oboljenjima.
Gljivična oboljenja relativno su rijetka u divljači u prirodi a učestalija su u divljači u umjetnom uzgoju i u zoološkim vrtovima.

PARAZITSKE I ZARAZNE BOLESTI DIVLJAČU

Proljev u srna
Do danas nije poznat uzročnik ove bolesti pa je stoga primjerenije govoriti o sindromu (skupu simptoma) ove bolesti. Ova bolest više se ne javlja isključivo u proljeće, već se može vidjeti tijekom cijele godine. S obzirom na gore navedeno bilo bi bolje govoriti o sindromu epizootskog proljeva srna. Zaprljanost analne regije i stražnjih nogu izmetom. Izgled bolesne srne (naglašena mršavost životinje)

Uzrok bolesti: ne zna se, i smatra se da je gastroenteritis posljedica složene etiologije tj. da nastaje kao posljedica više uzročnika. Od potencijalnih uzročnika možemo odabrati određene viruse, bakterije i parazite. Svakako da od virusnih uzročnika posebnu pozornost treba dati virusu bolesti sluznica u goveda (BVD) i u tom smjeru u Europi su pokrenuta mnogobrojna istraživanja. U jelenske divljači su pronađena protutijela na ovaj virus, ali nije pronađen i sam virus u tijelu jelenske divljači što još više komplicira stvar. Pronađeni paraziti u crijevima srna nisu siguran dokaz da su oni glavni uzrok bolesti ali mogu doprinijeti pojavljivanju i snazi same bolesti. Probavni poremećaji mogu biti i posljedica u promjeni ishrane s naglim prelaskom na hranu u kojoj prevladava svježa paša i brst (u rano proljeće nakon dugotrajne zimske ishrane).
Simptomi bolesti: bolest se očituje izrazitim proljevom uslijed čega su stražnje noge srna uprljane zelenkastosmeđim izmetom sve do ispod skočnog zgloba. Srne gube potkožno masno tkivo, mršave su, ocrtavaju se rebra i kukovi, područje slabina je prazno, upalo i izražene su „gladne jame“. Dlaka na tijelu životinje je mutna, bez sjaja i neurednog izgleda. Bolesna životinja vrlo slabo reagira na vanjske podražaje iz okoline pa se često dešava da kada vide čovjeka nerado bježe. Nekada ih se niti tjeranjem ne može potjerati u bijeg. U zadnjoj fazi bolesti životinja je toliko iscrpljena da bespomoćno leži i uopće ne reagiraju na okolinu. Zelenkastosmeđi izmet je glavni simptom bolesti

Patološke promjene: u oči upadaju upala sirišta i tankog crijeva koje se mogu kretati od blagog kataralno do teškog hemoragičnog karaktera. Sluznica sirišta je edematozna, otečena, prošarana sitnim resicama i krvarenjima. Krvne žile u stjenci crijeva su punokrvne, naglašene i jako dobro vidljive. Sluznica slijepog i debelog crijeva je otečena kao i sluznica buraga. U buragu se može naći zelene mase (životinja je jela). Bakteriološki na ovakvu upalu se mogu nadovezati bakterije iz „koli“ skupine ili paraziti kao što su Haemonchus sp. ili Ostertagia sp. Bolest se dijagnosticira na temelju kliničke slike, patoanatomskih promjena probavnog sustava i epizootioloških podataka.

Krvarenja po crijevima

Sprječavanje bolesti: Kako ne postoji specifična terapija ili lijek, pojavu bolesti u proljeće možemo prevenirati sa kvalitetnom zimskom prihranom kako bi srne mogle lakše prebroditi nepovoljno zimsko razdoblje, sačuvati dobru imunološku snagu i dočekati proljeće u što boljoj kondiciji. U hrani bilo bi dobro dodavati antiparazitike kako bi se opterećenost parazitima smanjilo. Održavati idealno brojno stanje srneće populacije u lovištu koje je u skladu sa lovno-gospodarskom osnovom.

Cisticerkoza divljeg zeca

Trakavičavost pasa uzrokuju trakavice Tenia pisiformis i Tenia serialis kojima su u njihovom razvojnom ciklusu posrednici zec i kunić. Psi se mogu invadirati i Teniom hydatigenom kojoj su posrednici domaći i divlji preživači i svinje. Od ostalih pripadnika ovdje spadaju i Tenia ovis i Tenia multiceps kojima je posrednik ovca te Tenia cervi kojoj je posrednik srna. Svi predstavnici žive u tankom crijevu psa, a prenose se preko domaćih i divljih biljoždera i sveždera.

Izgled trakavice: Trakavice na prednjem kraju imaju glavicu sa dva vijenca kukica na koji se nastavlja kratki vrat, a zatim niz nezrelih pa spolno zrelih i na kraju gravidnih članaka. Jajašca svih vrsta su međusobno slična, okruglasta su s radijalno prugastom ovojnicom unutar koje je smješten zametak sa tri para kukica. Iz jajašca se u organizmu posrednika razvijaju ličinke u obliku cisticerka ili coenurusa.

Izgled trakavice T. pisiformis iz crijeva psa

Prikaz glavice T. pisiformis

Kod zečeva cisticerkozu uzrokuju dvije vrste trakavica i to: Tenia pisiformis i Tenia serialis. Tenia serialis: pretežno se javlja kod lovačkih pasa i lisica jer njezina ličinka Coenurus serialis parazitira u potkožnom i međumišićnom tkivu zeca i kunića. Sam Coenurus ima oblik mjehura unutar kojeg se nalazi bistra tekućina, dok je ovojnica prozirna. Na unutarnjoj strani ove prozirne ovojnice nalazi se mnogo uvrnutih glavica budućih trakavica. Veličina mjehura može biti veličine kokošjeg jajeta. Zbog ovakve veličine kod zeca i kunića Coenurus može uzrokovati smetnje u kretanju.
Tenia pisiformis: također se javlja u lovačkih pasa jer njezina ličinka Cysticercus pisiformis parazitira u pritonealnoj šupljini zeca i kunića. Imaju izgled grozdova cisticerka koji su veličine graška i koji vise na jetrima, omentumu i potrbušnici. Kako svaki cisticerk ima uvrnutu glavicu u mjehurić buduće trakavice, jedenjem tkiva (hranidba pasa sa sirovim invadiranim iznutricama divljači) sa ovim grozdovima dovest će do mnogobrojne invadiranosti psa sa ovim parazitom.
Razvoj vrste Tenia pisiformis: Odrasla trakavica T. pisiformis parazitira u crijevu mesoždera (lisica, čagalj, vuk, pas) pri čemu se izmetom izlučuje veliki broj članaka ispunjenih jajašcima. Zec se zarazi hranom ili vodom koja je kontaminirana jajašcima ove trakavice. Iz svakog jajašca izlazi mala larva koja ulazi u krvotok te krvlju putuje do trbušnih organa, na čijoj se površini za 2 do 4 tjedna razvijaju cisticerki (mjehurići) veličine zrna graška. Ovisno o broju pojedinih jajašaca može se razviti više desetaka mjehurića i to prvenstveno na jetrima, omentumu i potrbušnici. Pas se zarazi hraneći se invadiranim iznutricama uginulih zečeva od cisticerkoze koje nađe u lovištu ili zbog neodgovornosti (neznanja) lovca koji hrani svoga psa prilikom odstranjivanja unutarnjih organa ulovljene divljači. Po dolasku u crijevo psa iz mjehurića se oslobađa ličinka koja se razvija u odraslu trakavicu koja za 1-2 mjeseca počinje izlučivati stotine tisuća jajašaca, koji se izmetom psa izlučuju u vanjski okoliš. Ako u prirodi ova jajašca pojede zec ciklus počinje ispočetka.
Simptomi bolesti: kod pasa odrasle trakavice obično ne uzrokuju teške kliničke simptome, no njihove ličinke u posrednika (zec) i ovisno o njihovom smještaju u tijelu posrednika i broju mogu izazvati znatna oštećenja, posebno jetara. Veliki broj cisticerka u posrednika (zečeva) može izazvati smanjeno uzimanje hrane i mršavljenje. Zečevi se mogu otežano kretati, tromi su i vrlo lako mogu postati plijen predatorima (lisica i pas). Zbog prisutnosti cisticerka u organizmu zečeva, slabi imunološki sustav te su zbog toga zečevi osjetljiviji na druge bolesti, a mogu se javiti poremećaji kod prirasta zečeva koji su smanjeni.

Spriječavanje bolest i njena profilaksa: Suzbijanje bolesti kao i njezino pojavljivanje temelji se na zdravstvenom prosvjećivanju (edukaciji) osobito lovaca. Lovce je potrebno educirati o bolesti, upoznati ih sa mjerama prekidanja razvojnog ciklusa trakavice na način da se spriječi kontakt pasa i divljih mesoždera sa zečevima. U lovištu je potrebno pojačati odstrjel pasa lutalica i divljih mesoždera, provoditi redovitu dehelmintizaciju pasa, provesti pregled odstrijeljenih zečeva, zabraniti hranidbu pasa sa sirovim iznutricama odstrijeljenih zečeva, neškodljivo uništiti invadirane organe zečeva zakapanjem ili spaljivanjem organa, te izvršiti sanitarni odstrjel bolesnih zečeva.
Higijenska ispravnost mesa: meso je upotrebljivo za prehranu ljudi nakon odstranjenja ikrica.

KLASIČNA SVINJSKA KUGA

Kratke informacije o bolesti:
Svinjska kuga je perakutna, virusna zarazna bolest koja završava letalno bez prethodnih kliničkih simptoma i patoanatomskih promjena. U akutnom toku ima obilježja hemoragične septikemije koji uglavnom završava uginućem. Kod subakutnog i kroničnog toka bolesti kada bolest traje duže vrijeme, kod bolesne životinje mogu se javiti sekundarne (dodatne) bakterijske infekcije lokalnog karaktera na probavnim i dišnim organima. Ako dođe do promjene „virulencije“ virusa (jačine sposobnosti zaražavanja) kao i tropizma (prijemljivosti) virusa za pojedine organe, te otpornosti same životinje, bolest se može pojaviti u „atipičnom“ obliku tj. bez karakterističnih simptoma što otežava postavljanje dijagnoze. U ovom slučaju bolest poprima posve nejasan klinički tok, a i patoanatomske promjene djelom imaju neodređen izgled.

Što je uzročnik bolesti?
Uzročnik bolesti je virus koji spada u porodicu togovirusa. Veličina mu je od 40 – 50 nanometra i ima imunogenu i antigenu srodnost sa virusom koji izaziva drugu bolest pod nazivom „bolest sluznica“ najčešće u goveda, engleski BVD (bovine virus disease). Ova bolest utvrđena je kod jelena u Americi.

Kako se bolest širi?
U širenju klasične svinjske kuge važnu ulogu ima promet svinja. Posebno su opasne svinje u inkubaciji bolesti. Inkubacija je stanje kada je životinja zaražena i širi viruse ili bakterije u svoju okolinu ali ona sama ne pokazuje kliničke znakove bolesti. Ovo stanje širenja bolesti pogoršavaju zaražene životinje kod kojih imamo atipičan tok bolesti. Zaraza se prenosi direktnim ili posrednim kontaktom. Istraživanja su pokazala da se bolest može prenositi i dijaplacentarnim putem, dakle sa majke na plod koji se nalazi u maternici. Posredno se bolest širi klaoničkim i kuhinjskim otpacima i lešinama (npr. lešine divljih svinja u lovištu su potencijalni izvor zaraze za ostale svinje). U svinjogojskoj proizvodnji širenju zaraze može pridonijeti i čovjek. Ostali posredni izvori zaraze mogu biti staje gdje borave zaražene životinje, prijevozna sredstva, zaražena hrana (lovci oprez kod prihrane divljači) ili stelja.

Znakovi bolesti:
Inkubacija bolesti obično traje 3-6 (2-35) dana. To znači da od ulaska virusa svinjske kuge u tijelo životinje pa do pojave prvih znakova bolesti može proći 2 do 35 dana. Kod perakutnog toka bolesti (bolest traje vrlo kratko, do nekoliko sati) životinja ugiba iznenada bez ikakvih znakova bolesti. Zbog kratkoće trajanja bolesti, znakovi bolesti se ne razvijaju. Kod nešto dužeg toka bolesti (akutni tok bolesti) životinja prestaje jesti ili vrlo kratko dolazi do hranilice. Glas u životinja kod akutnog toka bolesti može biti promukao. Kretanje kod životinje izaziva bol pa se bolesne životinje često kreću opirući se o tlo na vrhovima papaka. Pri hodu životinje se mogu zanositi zadnjim krajem tijela i posrtati, (lovci oprez u lovištu ako uočite ovakvo kretanje kod divljih svinja). Kod domaćih svinja čija je koža svjetlije boje mogu se vidjeti tamno plava (cijanotična) područja i to uglavnom na rilu (vrh njuške), uškama, udovima i perineumu. Kod divljih svinja zbog tamno pigmentirane kože ove promjene su teže vidljive. Očni kapci mogu biti slijepljeni sasušenim sekretom, a spojnice oka su zažarene i žuto obojene (ikterične). Životinje često povraćaju žutozelenkasti sekret. Probava je poremećena pa se začepi izmjenjuju sa proljevima. Nerijetko se javlja i kašalj. Bređe krmače uglavnom pobace. Životinja ugiba u komi ili grčevima. Ako bolest duže traje (kronični tok bolesti) znakovi bolesti uglavnom su locirani na dišni i probavni sustav. Bolest može trajati i nekoliko tjedana, a smrtnost iznosi od 80 do 100%. To znači od 100 oboljelih životinja ugiba 80 do 100 životinja.

Dijagnoza bolesti:
Dijagnozu bolesti možemo postaviti na temelju kliničkih znakova (znakova koje vidimo na životinji) kao npr. grupiranje divljih svinja u lovištu, njihova potištenost, ne koordinirani hod, prestanak uzimanja hrane (hranilice za divlje svinje se ne prazne), promuklo glasanje, slijepljeni očni kapci, obješen rep i uške. Sumnju na bolest treba postaviti ako u lovištu vidimo veći broj divljih svinja sa gore navedenim znakovima. Točna dijagnoza postavlja se na temelju patoanatomske pretrage uginulih životinja.
Svinje oboljele od svinjske kuge se ne liječe.

Preventiva bolesti:
Prevencija pojavljivanje bolesti svodi se na neškodljivo uklanjanje lešina iz lovišta, uklanjanje svih bolesnih i na bolest sumnjivih divljih svinja (provođenje sanitarnog odstrjela), sprečavanje kontakta između domaćih i divljih svinja, pooštriti kontrolu kretanja ljudi iz zaraženih područja u ne zaražena (organiziranje karantena za ljude i životinje, postavljanje dezinfekcijskih barijera za ljude i vozila). Svinje iz zaraženih uzgoja idu u samo za to određenu klaonicu – misli se na domaće svinje. Provođenje dezinfekcije svinjaca, ali i hranilica u lovištu te hladnjača gdje se držalo meso zaraženih svinja. Dezinfekciju obavljati sa 2% kaustičnom sodom. U cilju sprečavanja širenja zaraze potrebno je prokuhavanje klaoničkih i kuhinjskih otpadaka koji su namijenjeni za ishranu svinja.
Napomena: U Republici Hrvatskoj ne provodi se cijepljenje domaćih svinja na temelju odluke Europske zajednice u zadnjih 7 godina.
Zbog visokog mortaliteta, brzog nastanka bolesti i brzog širenja bolesti, u našoj zemlji donesen je program za kontrolu pojavljivanja svinjske kuge. Ovim planom obuhvaćena su sva lovišta u R. Hrvatskoj pa tako i naše lovište broj 121/VIII. Prema ovom planu za 2012/2013 naše lovačko društvo treba dostaviti uzorke krvi odstrijeljenih divljih svinja starijih od 6 mjeseci u broju od 13 uzoraka za slijedeću lovnu godinu. Uzorak krvi uzima se nakon odstrjela divlje svinje, najbolje iz srca ili iz krvne žile koja izlazi iz srca i ide prema organima trbušne šupljina (aorta) u količini od 5ml.

BJESNOĆA

Što je uzročnik bjesnoće?
Bjesnoću izaziva virus (virusi su jednostavni organizmi koji se sastoje od bjelančevinastog omotača unutar kojeg se nalazi nukleinska kiselina – genetski materijal virusa) koji se održava unutar populacija vrlo prijemčivih vrsta divljih životinja kao npr. lisica, vuk, rakun, tvor, kojot, šišmiš, mungos, te domaćih životinja kao npr. pas. Ove životinje predstavljaju rezervoar virusa bjesnoće i stalan su izvor zaraze za druge životinje i čovjeka koji je posljednji u tom smrtonosnom lancu. Sam virus pripada porodici Rhabdoviridae. Do sada je poznato sedam različitih seroloških genotipova unutar roda Lyssavirus.
Genotip 1 – Rabies virus koji uključuje sve klasične sojeve virusa bjesnoće koji su rašireni po cijelom svijetu.
Ostalih šest genotipova su virusu bjesnoće srodni virusi (rabies-related viruses), a to su:
Genotip 2 – Lagos bat virus
Genotip 3 – Mokola virus
Genotip 4 – Duvenhage virus
Genotip 5 – European bat lyssavirus 1
Genotip 6 – European bat lyssavirus 2
Genotip 7 – Australian bat lyssavirus

Svi navedeni genotipovi srodni virusu bjesnoće uzrokuju kod čovjeka bolest osim Lagos bat virusa (genotip 2).

Kako izgleda virus bjesnoće?

Virus bjesnoće pripada RNK- virusima, a veličina mu se kreće od 80 – 150 nanometara (nm). On ima oblik valjka koji je na jednom kraju ravan, a na drugom zaobljen pa izgleda kao puščani metak. Izvana ima dvostruku membranu koja obavija spiralnu kapsidu. Na površini virus ima izdanke duljine 6-7 nm koji su na krajevima zadebljani. Virus ima veliki afinitet prema živčanom tkivu.

Otpornost virusa:

Pod djelovanjem topline stabilnost virusa brzo se smanjuje, npr. kod 56º C gubi infektivnost za 4-5 sati, a kod 70º C inaktiviran je za nekoliko minuta. Od kemijskih sredstava uništavaju ga 2% formalin i 1-2% natrijeva lužina. UV zrake također inaktiviraju virus. Na tlu pri temperaturi od 0º – 8º C ostane infektivan do 2 mjeseca, a osušeni virus na travi pri normalnoj temperaturi ostaje infektivan 24 sata.

Izvori infekcije
Primarni izvor i rezervoar infekcije u našoj zemlji je crvena lisica (Vulpes vulpes), a zatim vuk (Canis lupus) i jazavac (Meles meles). Ove divlje životinje su ključna karika u prijenosu silvatične ili šumske bjesnoće. S njih virus može prijeći na psa, mačku i čovjeka pretežno ugrizom, te u lovu ili preko lešine. Osim silvatične bjesnoće postoji i urbana bjesnoća, a značajnu ulogu u njenom širenju u naseljenim mjestima imaju psi i mačke.

Psi imaju značajnu ulogu u širenju urbane bjesnoće

Lisice su glavni rezervoar i prijenosnik bjesnoće

Razvoj bolesti u zaražene životinje:
Nakon ugriza virus slinom dolazi u blizinu živčanih vlakana koja se nalaze u okolini ugrizne rane i tu se počinje umnožavati. Vrlo brzo nakon umnažanja ulazi u živčana vlakna u kojima se počinje kretati prema leđnoj moždini i mozgu, a kasnije se širi putem živaca i u ostale organe. Inkubacija ili vremensko razdoblje od ulaska virusa u organizam pa do pojave prvih znakova bolesti, kod svih životinjskih vrsta traje između 2 i 8 tjedana. Sama bolest traje relativno kratko od 1 do 7 dana. Tijekom bolesti možemo razlikovati tri stadija bolesti, i to:

1. PRODROMALNI STADIJ
2. EKSCITACIJSKI STADIJ
3. PARALITIČKI STADIJ

U prodromalnom stadiju dolazi do promjene ponašanja životinje, a te promjene su često jedva primjetljive. Tako psi postaju neobično plašljivi, nemirni, neposlušni, grizu predmete u svojoj okolini ili se sakrivaju. Često bez ikakvog povoda grizu „na prazno“, a na mjestu ugriza pokazuju pojačani svrbež, otežano gutanje i jako slinjenje. Ovo stanje zna trajati od pola do tri dana. Kod mačaka inkubacija bolesti traje 14 – 30 dana, a simptomi u ovom stadiju su slični kao i kod psa. Bijesne lisice u ovom stadiju gube strah od čovjeka, te danju dolaze u naseljena mjesta i ulaze u dvorišta ne bojeći se pasa sa kojima se grizu. U srna siguran znak bjesnoće je nasrtanje na ljude, drveće i grmlje. Slični simptomi javljaju se kod kuna i jazavaca.

Bjesni pas grize štap

Gubitak straha od čovjeka

U ekscitacijskom stadiju pojačava se nemir i uzbuđenje, a životinje napuštaju svoje mjesto boravka te lutaju bez cilja, pri tome napadajući druge životinje i ljude. Zbog stalnog umnažanja virusa u živcima i u neuronima mozga, dolazi do njihovog oštećenja, a to se očituje parezama pojedinih živaca. U pasa glas postaje promukao, a gutanje jako otežano. Zbog pojačanog lučenja sline i nemogućnosti gutanja, slinjenje je još jače. Kod mačaka se također javlja klijenutost. U lisica znakovi klijenutosti znaju biti jako izraženi pri čemu im visi donja čeljust, i karakteristična je potreba za ujedanjem, a strah od čovjeka potpuno nestaje. Krzno im je kuštravo bez sjaja i jako su mršave. U srna, jazavaca i kuna također se mogu vidjeti pareze donje čeljusti i nogu.

Pojačano slinjenje u psa

paralitički stadij u psa

U paralitičkom stadiju životinje postaju mirnije, više leže, opušenije su, a javlja se paraliza mišića donje vilice, jezika, očiju, nogu i trupa. Životinja više nije u stanju pokrenuti tijelo. Ubrzo nakon toga nastupa smrt zbog iznemoglosti. Sa napredovalim znakovima paralize lisice, kune i jazavci se zavlače u skrovišta i tu ugibaju.

Dijagnoza bjesnoće
Bjesnoća je bezuvjetno smrtonosna zoonoza pa i dijagnostički postupak kod ove bolesti treba biti brz, točan i jednostavan. Kod uginulih životinja pouzdanu dijagnozu treba potvrditi u laboratoriju. Dijagnostika bolesti sastoji se od:

a) patohistološke pretrage mozga i nalazom Negrijevih tjelešaca
b) biološki pokus – dokaz virusa nacijepljivanjem miševa ili stanične kulture
c) otkrivanje virusnog antigena (imunoflurescentna tehnika)

Danas postoje mnogo sofisticiranije metode dijagnostike ali zbog skupe opreme i složenosti izvedbe ne primjenjuju se u rutinskoj dijagnostici. Samo ćemo ih nabrojati: ELISA test sa upotrebom monoklonskih protutjela i enzimskih konjugata, lančana reakcija polimeraze sa upotrebom oligonukleotidnih početnica (PCR metoda), RT-PCR metoda (Reverse Transcription PCR), te još brža metoda RT-PCR u stvarnom vremenu (real-time RT-PCR). Najbrži postupak pomoću kojeg se već unutar pet sati sa apsolutnom sigurnošću mogu prepoznati sojevi klasičnog virusa bjesnoće i njemu srodne lisaviruse je metoda At cPCR (air thermo-cycler PCR). Dijagnostika bjesnoće direktnom imunofluorescencijom (pozitivan nalaz)

Liječenje:
Bjesnoća se u životinja ne liječi.

Koje se mjere provode u svrhu zaštite zdravlja ljudi i životinja

Pravilnikom o mjerama za suzbijanje i iskorjenjivanje bjesnoće kod životinja propisane su mjere kontrole koje se moraju provoditi u slučaju sumnje i potvrđenog slučaja bjesnoće u životinja.
Životinja se smatra bijesnom kad se laboratorijskom pretragom potvrdi bjesnoća.
Neke od mjera su:

• cijepljenje pasa protiv bjesnoće starijih od tri mjeseca obavezno je na području cijele
  Bosne i Hercegovine
• obavezno je jednom godišnje preventivno cijepiti svog kućnog ljubimca
• izbjegavati kontakt s nepoznatim životinjama
• prijaviti životinje lutalice najbližem veterinaru
• izbjegavati izravan kontakt s divljom životinjom koja se ponaša kao pitoma i ne pokazuje strah od ljudi.
• radi zaštite zdravlja ljudi i životinja preporuča se cijepljenje mačaka protiv bjesnoće

Što učiniti u slučaju kada je vaš pas ugrizen od divlje životinje?

Potrebno je što prije posjetiti svog veterinara kako biste prijavili ugriz psa. Od vašeg veterinara dobiti ćete daljnje upute o mjerama koje je potrebno provesti kako bi zaštitili sebe i vašu okolinu od mogućeg širenja bjesnoće.

Što učiniti u slučaju kada Vaš pas ugrize drugu životinju ili čovjeka?

1) Primirite i uklonite psa u stranu.

2) Provjerite stanje u kojem se nalazi ugrižena osoba ili životinja te joj pružite pomoć.
Ukoliko je moguće mjesto ugriza isperite vodom i sapunom te odmah ozlijeđenu osobu
uputite liječniku. Posjetite veterinara kako bi se ugrizenoj životinji pružila odgovarajuća pomoć

3) Ostavite svoje osobne podatke te podatke o vašem psu (status cijepljenja protiv bjesnoće). Pravilnik o mjerama za suzbijanje bjesnoće propisuje da klinički zdravi psi i mačke koji ozlijede ljude moraju se promatrati tijekom 10 dana. U tom vremenu obavit će se tri klinička pregleda: prvog, petog i desetog dana promatranja.

BRUCELOZA (BRUCELOSIS)

Bruceloza je kronična zarazna bolest domaćih i divljih životinja. Čovjek se također može zaraziti od bolesne životinje, pa ovu bolest svrstavamo u skupinu zoonoza.

Što izaziva bolest ?

U rod Brucella svrstavamo nekoliko vrsta brucela koje se međusobno razlikuju po biokemijskim osobinama i patogenosti.
Tako imamo vrste:
Brucela abortus koja je pretežno patogena za goveda
Brucela melitensis patogena je za ovce i koze
Brucela suis patogena je za svinje
Brucela ovis patogena je za ovce
Brucela canis patogena je za psa
Brucela neotomae patogena je za pustinjskog štakora

Veliki broj domaćih i divljih životinja je primljiv na brucelozu pa one predstavljaju i rezervoar za brucelozu. Kao rezervoari bruceloze za domeće životinje su ove divlje životinje: jelen obični, los, irvas, bizon, srndać, divokoza, zec, štakor i drugi glodavci, a od ptica golub, zeba, drozd. Stjenice, komarci, buhe i krpelji predstavljaju značajan rezervoar za brucelozu.

Kako izgledaju brucele?

Pripadnici roda Brucella su nepokretni, sitni polimorfni mikroorganizmi koji nemaju sposobnost stvaranja spora. Nakon bojanja poprimaju crvenu boju pa kažemo da su Gram negativni. Ako ih želimo uzgojiti u čistoj kulturi onda koristimo agar sa dodatkom jetrara i seruma, a neke vrste za svoj rast trebaju i ugljični dioksid.
U vanjskoj sredini uzročnici brzo ugibaju, tako na primjer sunčeva svjetlost ubija ih za 4-5 sati, u tlu mogu živjeti do 37 dana, u vodi za hladnog vremena do 2,5 mjeseca.
Izvor zaraze – uglavnom su inficirane životinje, pobačeni fetusi i plodne vode, posteljica, mlijeko te muške životinje u rasplodu. Izvor zaraze su inficirane životinje i pobačeni fetusi sa plodnom vodom i posteljicom

Načini širenja:

bolest se širi unosom inficiranih životinja u stado i napasivanjem na onečišćenim površinama, hranom i vodom, insektima. Ulazna vrata – u životinju uzročnik može ući putem sluznice dišnih prohoda, sluznice spolnih organa, probavnog sustava, preko rana na koži i konjunktiva očiju.

Kako se razvija bolest?

S ulaznog mjesta brucele dolaze do područnih limfnih čvorova, a iz njih limfom dolaze u krv pri čemu nastupa septikemija. Poslije kratkotrajnog septikemijskog stanja brucele se naseljavaju na placente i plod, mliječnu žljezdu i limfne čvorove, a kod rasplodnih životinja naseljavaju se u epididimis i testise. Kako se brucele naseljavaju u fagocite i u njima dugo preživljavaju, ovdje su one zaštićene od antitjela i time uzrokuju kroničnost bolesti. U zaraženih životinja brucele izazivaju stvaranje granuloma, a gnoj iz granuloma se sastoji od limfocita, epiteloidnih i gigantskih stanica.

Inkubacija – ovisi o trajanju graviditeta, ako je u momentu infekcija životinja u visokom graviditetu inkubacija će biti kraća.

Simptomi bolesti – glavni simptom je pobačaj uz zaostajanje posteljice. Ako se inficirana životinja uspije poroditi, njezin plod je slab, avitalan i vrlo brzo ugiba.
Kod jelena običnog kod prvog telenja po infekciji pobaci oko 57% košuta, a u drugom graviditetu nešto manje. Kod pobačaja u košuta nisu nađene retencije posteljica. Kod inficiranih jelena dominiraju orhitis i epididimitis, mogu se javiti i artritisi, burzitisi, spondilitisi, gnojni i fistulozni osteomijelitisi, keratitisi.
Kod srna, ali zečeva nema vidljivih znakova bolesti osim povečanja testisa.

Dijagnostika bolesti temelji se na kliničkoj slici, epizootiološkim podacima, razudbi lešine, bakteriološkoj pretrazi i uzgoju uzročnika te serološki. Bolest se ne liječi.

ŠTRKOVI

Štrkovi spadaju u porodicu Oestridae, a po svom izgledu slični su divljoj pčeli. Tijelo im je prekriveno dlačicama, odlični su letači, a usni aparat im je nefunkcionalan (nije razvijen kao u drugih insekata) pa zbog toga u stadiju insekta kratko žive. Ovu kratkoću života u stadiju insekta nadoknađuju dugim životom u svojim razvojnim stadijima, kao ličinke. U stadiju ličinke provode vrlo dugo razdoblje kod različitih životinjskih vrsta. Kod divljih životinja u našim lovištima najčešće parazitiraju u srnećoj i jelenskoj divljači. S obzirom na mjesto parazitiranja dijelimo ih na nosne i kožne štrkove.

Nosni štrk: ličinka nosnog štrka parazitira u nosnim prohodima, sinusima i grlu invadirane divljači. Jelensku divljač invadira nosni štrk iz roda Pharyngomya, a srneću divljač invadira nosni štrk iz roda Cephenemya. Svaka vrsta divlje, ali i domaće životinje invadirana je sa posebnom vrstom nosnog štrka. Tako kod nas jelensku divljač napada vrsta Pharyngomya picta i Pharyngomya rufibarbis. Srneću divljač napada Cephenemya stimulator, a jelene lopatare napada Cephenemya multispinosa.

Životni ciklus: U odraslom stadiju (stadij insekta) za vrijeme toplog dijela godine odrasli štrkovi se roje i oplođuju (od svibnja do rujna). Uglavnom su to mjesta gdje se divljač zadržava i napasuje. Kada pronađu svoju vrstu divljači koju napadaju, štrkovi ju opkole, pri čemu se opkoljena divljač pokušava braniti. Ako je napadnuto krdo divljih životinja, cijelo krdo se uznemiri i svaka životinja bježi na svoju stranu. Pri bijegu životinje frkču i kišu otvarajući nosne otvore te tako omogućuju ženki nosnog štrka da ubrizgavaju kapljice tekućine u kojoj se nalaze od 12 do 60 ličinki čija se veličina kreće oko 1 mm. Kako ličinke na glavi imaju oštre kukice, a i samo tijelo im je pokriveno sitnim trnićima to im omogućuje da se prihvate za sluznicu nosnih prohoda. Na ovaj način osigurano im je da ne ispadnu iz nosnog otvora ili da ih životinja ne izbaci snažnim kihanjem. Ličinke putuju nosnim prohodima prema grlu gdje se po dolasku ugnijezde. Ovdje ličinke prezimljuju, a sa dolaskom proljeća i toplijeg vremena počinju naglo rasti (do 4 cm). U travnju ili svibnju razvijene ličinke kroz nosne otvore padaju na tlo gdje se zakukulje i za otprilike 6 tjedana iz njih izlaze odrasli štrkovi.

Ženka odraslog štrka živi samo dva tjedna i za to vrijeme oplodi se s mužjakom te položi oko 500 ličinaka u nozdrve životinja.

Simptomi bolesti: Tijekom zime invadirane životinje na pokazuju nikakve simptome jer u to vrijeme i ličinke nosnog štrka sporije rastu. Dolaskom proljeća i povećanjem temperature okoliša intenzivira se rast ličinaka, pa životinje od travnja do srpnja imaju napadaje snažnog, grčevitog kašlja koji je vrlo glasan. Upaljena im je sluznica nosa, imaju proziran iscjedak iz nosa koji se s vremenom zgušnjava, a na kraju postaje gnojan sa primjesama krvi. Životinje su nemirne, ne uzimaju hranu, njišu glavom pri čemu se udaraju u najrazličitije predmete. Intenzivno se češaju pa im nedostaje i dlaka na glavi. Nesigurno hodaju, kolutaju očima, a ponekad se vidi i hodanje u krug.
Štete na divljači: Nosni štrkovi rijetko uzrokuju uginuće divljači osim rijetko kod jakih invazija kada može doći do ugušenja. Invadirana divljač je u lošoj kondiciji što može dovesti do pada imuniteta i uginuća zbog neke druge bolesti, a može doći i do kržljavosti pojedinih grla i loše trofejne vrijednosti.

Kožni štrk: predstavnici kožnih štrkova spadaju u rod Hypoderma, a svojim izgledom su vrlo slični nosnim štrkovima. Kao i kod nosnih štrkova i kožni štrkovi imaju tijelo prekriveno dlačicama žute i crne boje. Dobri su letači, a dužina odraslog kožnog štrka iznosi oko 1,5 cm. Aktivni su tijekom kasnog proljeća, ljeta i iznimno rane jeseni (ako je ljeto bilo jako toplo). I kod kožnih štrkova vrijedi pravilo da svaka vrsta unutar roda Hypoderma napada svoju vrst životinje. Srneću divljač napada vrsta Hypoderma diana, a jelensku divljač Hypoderma acteon. Ličinke kožnog štrka imaju drugačiji razvoj od ličinki nosnog štrka.
Životni ciklus: Oplođena ženka kožnog štrka prilijepe svoja jajašca na dlaku prednjih nogu ili prednjeg dijela tijela divljači. Veličina jajašca u dužinu iznosi 0,8 mm i imaju vretenasti oblik. Nakon polaganja za 3-5 dana iz njih se izlegu ličinke koje se ubuše u kožu te kroz potkožno tkivo putuju do kralježnice. Putovanje je dugotrajno i traje 3-4 mjeseca, i do kralježnice (u kičmeni kanal) dolaze u prosincu. U kanalu borave 2-3 mjeseca kojeg napuštaju krajem veljače i naseljavaju se u potkožju križa. Ovdje čekaju početak ljeta i sa dolaskom ljeta probuše kožu i naprave otvore kroz koje dišu. Krajem proljeća i početkom ljeta ličinka koja ima smećkastu boju duga je oko 3 cm i široka oko 1,5 cm izlazi kroz otvor i pada na tlo. Na tlu traži rahlu zemlju gdje se ukopa. U zemlji ostaje oko mjesec dana i razvija se u odrasli krilati stadij. U odraslom stadiju (stadij insekta) živi kratko i ne hrani se već se ženke oplođuju i ponovno polažu jajašca na dlaku divljači ponavljajući cijeli ciklus. Na mjestu gdje ličinka parazitira dolazi do upale i nastaje kvrga koja se povećava sa rastom ličinke. Ova kvrga može narasti do veličine kokošjeg jajeta. Taj upalni proces zajedno s ličinkom se naziva ugrk.

Simptomi bolesti: Ličinka kožnog štrka uzrokuje upale tkiva kroz koja prolazi. Veći broj ličinaka u kičmenom kanalu može uzrokovati povremenu ili dugotrajniju paralizu stražnjih nogu (paziti kod manipulacije sa divljači jer i bjesnoća uzrokuje paralizu stražnjih nogu). Zbog bolova u području kralježnice životinja se pogrbljeno drži i slabije kreće. Bolesna divljač je mršava, ima mutnu i nakostriješenu dlaku koja ispada.
Štete na divljači: Kožni štrkovi rijetko uzrokuju uginuće divljači, ali zbog otežanog kretanja vrlo lako postaju plijen predatora. Tijekom boravka u potkožju križa ličinke buše kožu pa takva koža gubi svoju vrijednost. Tkivo oko mjesta gdje se nalazi ugrk poprima zelenkastu boju. Meso ovako invadirane životinje je valjano za ljudsku prehranu ali je potrebno odstraniti sve dijelove koji su na bilo koji način promijenjeni. Meso jako mršavih životinja nije dobro za ljudsku prehranu.
Liječenje: Liječenje divljači u slobodnoj prirodi se ne provodi, ali smanjivanje broja ličinaka moguće je putem prirodnih neprijatelja štrkova kao što su fazani, ježevi, jazavci i divlje svinje koje se hrane odraslim ličinkama koje se na zemlji razvijaju u odrasle štrkove.

SINGAMOZA PERNATE DIVLJAČI

Singamoza je respiratorna (dišna) parazitarna bolest ptica (divljih i domaćih), a uzrokuje ju paraziti Singamus bronchialis i Singamus trachea. Ovi paraziti parazitiraju u bronhima i dušniku invadiranih (zaraženih) ptica te izazivaju dišne poremećaje koje se očituju u otežanom disanju, otvaranju kljuna i ispružanju vrata, kašljanju i kihanju. Zaražena perad pokazuje dakle znakove gušenja, a uz to javlja se gubitak apetita i mršavost ako bolest duže potraje.
Uzročnik bolesti: oba crva (Singamus bronchalis i Singamus trachea) su nitasti crvi nazvani još i „crveni crv“ zbog žarko crvene boje njihove kutikule. Zbog trajne kopulacije mužjaka i ženke koji zajedno izgledaju poput slova „Y“ neki ih nazivaju i račvasti crv. Ženke su duge oko 20-50 mm, a mužjaci su kraći i njihova dužina iznosi od 5-10 mm.
Razvoj bolesti: mužjak i ženka žive u dušniku i bronhijima. Ovdje se oni nalaze u stalnoj kopulaciji (rasplodu), a jajašca nastala njihovom oplodnjom izlučuju se kroz kljun ili putem izmeta. Singamus se od ptice na pticu širi direktno tj. jedenjem embrioniranih jaja ili invazivnih larvi. Drugi način zaraze je preko posrednika (npr. gujavice, stonoge, larve muha, puževi) koji nose slobodne ili invazivne larve u svojem tijelu. Kada fazan ili neka druga ptica pojede glistu ili nekog drugog insekta u kojem se nalaze larve parazita Singamusa, direktno u svoj probavni trakt unose parazita. Prazit (invazivna larva) putem krvi dolazi do pluća, a potom u dušnik i bronhe. Parenje i razvoj do odraslog stadija nastaje za 4 do 5 od dolaska u pluća, a za dva tjedna ove invazivne larve spolno sazriju pa se u izmetu nađu njihova jajašca.
Klinička slika: u fazanskih pilića i pilića jarebica starih 3-9 tjedana prvi vidljivi znakovi javljaju se za 14 dana od početka zaraze. Kako je singamoza dišna parazitarna bolest, najčešći poremećaji su od dišnog sustava koje se očituju u otežanom disanju, kašljanju i kihanju, a zbog nakupljene sluzi i otežanog disanja ptice najčešće ispružaju vrat kako bi mogle doći do zraka. Ako bolest potraje duže zbog slabijeg uzimanja hrane ptice mršave, drže se potišteno, pogrbljeno, slabije se kreću zbog nedostatka zraka. Pilići fazana i jarebica ugibaju u prvim danima invazije. Bolest se brzo širi u intenzivnim uzgojima.
Patoanatomske promjene: Patološke promjene prvo nalazimo na dišnim organima. Pet dana nakon invazije u mladih fazanskih pilića nalazimo ličinke parazita u plućima na kojima nalazimo i znakove upale. Razvojem bolesti odrasle oblike parazita nalazimo u bronhima i dušniku (prepoznajemo ih po crvenoj boji) kako se drže za sluznicu ovih organa. Sama sluznica je zacrvenjena, edematozna i na njoj su vidljive bjelkasto-žućkaste naslage nekada pomiješane sa krvlju.

Dijagnostika bolesti: Bolest se može prepoznati na temelju kliničke slike, razudbom uginulih lešina ptica i nalazom parazita u dišnom sustavu ili koprološkom pretragom izmeta u kojem se nalaze jajašca parazita.
Preventiva bolesti: Bolest se vrlo brzo širi među pticama u intenzivnom uzgoju. Zbog toga je potrebno spriječiti miješanje ptica različitih dobi u uzgoju (starije mogu izlučivati uzročnika) a ne pokazuju kliničke znakove bolesti. Tlo gdje se uzgajaju matična jata fazana i jarebica treba redovito održavati preoravanjem, dezinfekcijom (vapnom ili modrom galicom), a u hranu dodavati antiparazitik.

Bolesti divljih papkara:
Jelen obični

• bedrenica, slinavka i šap, enzootska pareza, parašuštavac, nekrobaciloza, bjesnoća, aujeszkijeva bolest, Q groznica, pastereloza, tuberkuloza, paratuberkuloza, bruceloza, leptospiroza, listerioza, nekrobaciloza, aktinomikoza, verminozne pneumonije, želučano crijevni paraziti, štrk (kožni i nosni), ektoparaziti, filarioza, fascioloza, cisticerkoza, paramfistomoza, lišajevi i plijesni.

Jelen lopatar – isto kao i jelen obični.

Srna obična – osim navedenoga za jelene još i salmoneloza i proljetni proljev srna.

Divokoza – zarazna sljepoća, šuga, papilomatoza.

Muflon – kao i ostali papkari, ali je otporniji na endoparazite.

Divlja svinja – svinjska kuga, pastereloza, vrbanac, kompleks zaraznih bolesti, trihineloza, crijevni i plućni paraziti, šuga.

Bolesti zečeva i divljih kunića
-bjesnoća, miksomatoza, tularemija, stafilokokoza, bruceloza, pseudotuberkuloza, hemoragična septikemija, kokcidioza, paraziti , endoparaziti (plućni, želučani, crijevni, cisticerkoza, toksoplazmoza) pastereloza, salmoneloza.

Bolesti pernate divljači
Fazan – atipična kuga peradi, kuga peradi, CRD, marekova bolest, TBC, zarazni laringotraheitis, boginje, kolera, zaraza slijepog crijeva i jetrara, singamoza, kokcidioza, želučano crijevni paraziti, ektoparaziti, anaerobne infekcije-intoksikacije (botulizam).
Poljska jarebica – kapilarioza i ostale bolesti kao kod fazana.
Divlja patka – salmoneloze, anaerobi, (i prethodno navedene bolesti pernate divljači).

Bolesti dlakavih predatora

Lisica – bjesnoća, aujetszkijeva bolest, toksokarioza, ankilostomoza, trihineloza, e. granulosus, e. multilokularis, krenosomoza, šuga.
Vuk – isto kao i u lisice.