Sv. Hubert – simbol europske kršćanske tradicije
Lov je duboko ukorijenjen zapadno-europsku kršćansku tradiciju, a svoje korijene, opravdanje i etička načela može crpiti i crpi iz Biblije, kako iz Starog, isto tako i iz Novog zavjeta. Središnji događaj Božjeg djela stvaranja je čovjeka, kojemu je Bog sva ostala zemaljska stvorenja stavio „pod noge“ ne da ih gazi, nego da se prema njima odgovorno ponaša. Sukladno tomu, lov je duboko ukorijenjen i u kršćansku tradiciju na području Bosne i Hercegovine, a o čemu posebno svjedoče reljefni zapisi na kamenim spavačima – stećcima. Gotovo da nema niti jedne obitelji u hrvatskome nacionalnome korpusu u BiH čiji se član ne bavi lovom ili se jedan od njihovih članova i predaka u prošlosti bavio lovom. Tradicija Hrvata u BiH je neodvojiva i neraskidiva od zapadno-europske i kršćanske tradicije a sukladno tomu i tradicija lova, lovačkih običaja i etike. Jedan od tih običaja koji se duboko ukorijenio u našu tradiciju je i običaj, da ne kažemo pravilo, slavljenja spomendana sv. Huberta kao simbola europske lovačke tradicije.
Život sv. Huberta
Prema predaji, sv. Hubert je rođen je u plemićkoj obitelji 655./658. u Toulouseu u Francuskoj. Kao mladić živio je na dvoru franačkog kralja Teodorika III. u Parizu, a kasnije na dvoru Pipina Hertalskog u Metzu. Bio je cijenjen i sposoban. Oženio se plemkinjom Floribanne 682. s kojom je dobio sina Floriberta koji će kasnije postati biskup. Pri porodu njegova sina, umire mu supruga Floribanne te Hubert ostaje vrlo mladi udovac. Pogođen smrću drage žene, ožalošćeni Hubert se sve češće povlačio u osamu boraveći u šumi i tražeći utjehu i mir u lovu. Upravo su zbog njegove lovačke strasti, nastale neke od legendi vezane za Hubertovo bavljenje lovom. Svakako je najpoznatija ona o Hubertovu lovu jelena i to na Veliki petak.
Legenda o jelenu
Prema toj legendi, Hubert kao strastveni lovac, lov nije propuštao ni na najveće kršćanske svetkovine i blagdane, pa čak niti u u dane Velikoga tjedna. Jedne prilike dok je lovio na Veliki petak u Ardenima, spazio je jelena koji je imao raspelo među rogovima. Taj susret i iskustvo preokrenuli su Hubertov život iz temelja. Hubert se ostavio oružja i lova divljači. Odlazi do biskupa Lamberta kojega pronalazi u Maastrichtu. Biskup je srdačno primio Huberta dajući mu duhovne savjete. Susret s jelenom u šumi i iskustvo razgovora s Biskupom, ostavili su dubok utisak na Huberta te se on nakon toga odlučuje posvetiti službi Božjoj. Prenosi sva svoja plemićka prava na mlađeg brata Oda kojemu također povjerava i skrb za sina Floriberta. Osim toga, Hubert je sva svoja materijalna dobra podijelio siromasima i zaređen je za svećenika. Kako mu je biskup Lambert i dalje ostao duhovni vođa, savjetovao ga da ode na Hodočašće u Rim, na koje je Hubert otišao 708. godine. U međuvremenu, mjesni plemići su izvršili ubojstvo biskupa Lamberta, a za to ubojstvo je prema predaji tadašnji papa saznao u snu i za novog biskupa imenova Huberta koji se isticao svojom duhovnošću ali i činjenjem dobrih djela. Kao biskup, Hubert je organizirao svečanu ceremoniju prebacivanja posmrtnih ostataka biskupa Lamberta iz Maastrichta u Liege koji je u to vrijeme bio malo mjestašce u Belgiji. Ubrzo nakon toga, u Liegeu je započeta izgradnja bazilike, koja će nakon toga postati katedrala. Zbog toga, a i zbog činjenice da je biskup Lambert proglašen svetim, područje Liegea se ubrzano razvijalo i širilo stječući status grada čiji prvi biskup postaje Hubert, a sv. Lambert zaštitnik grada. Zbog gorljivog naviještanja Evanđelja i širenja kršćanstva, osobito na području Ardena, Hubert je stekao naziv „Apostol Ardena“
Legenda o neraspadnutome tijelu sv. Huberta
Prema drugoj legendi Hubert je postao zaštitnikom lovaca kada se gotovo stotinjak godina nakon njegove smrti na dan 3. studenog ekshumiralo njegovo tijelo iz dotadašnjeg počivališta u Liegeu a u svrhu prenošenja u opatiju Arden. Prilikom iskapanja ustanovljeno je da je tijelo ostalo potpuno netaknuto i sačuvano. Tijekom prijenosa Hubertovih netaknutih posmrtnih ostataka kroz ardenske šume dogodilo se da je baš u to vrijeme u istim šumama lovio kralj Ludvig. Spazivši svečanu povorku koja je prenosila Hubertove posmrtne ostatke, kralj i njegova pratnja su se bacili na koljena, te se kao nekom nadnaravnom silom gonjeni, ostavili lova i pridružili se svečanoj povorci prenošenja Hubertova tijela iz Liegea u Arden. Nakon što je tijelo preneseno u Arden, današnji St. Hubertus, to postaje hodočasničko mjesto za tisuće pustinjaka i lovaca koji su od tada opatiji/samostanu sv. Huberta donosili desetinu od ulovljene divljači. Lovci koji zbog udaljenosti nisu mogli donositi divljač spominjali su se svog zaštitnika tako da su na dan prijenosa njegova tijela polazili u lov te poslije lova prilikom zajedničkog stola slavili uspomenu na sv. Huberta. Osim toga, Opatija St. Hubertus je bila pod zaštitom francuskih kraljeva kojima su redovnici iz spomenute Opatije svake godine morali donijeti sedam hrtova i jednog sokola. Redovniku koji bi predao sedam hrtova i jednog sokola, francuski kralj bi predao dar od 100 talira u korist crkve St. Hubertus. Kada su započela hodočašća na grob sv. Huberta, nastala je i legenda da je svetac u svojoj mladosti bio strastven lovac.
Legenda o nazdravljanju lijevom rukom
Danas je ustaljeni običaj da lovci tijekom ispijanja i nazdravljanja čašu drže u lijevoj ruci. I taj se običaj veže za sv. Huberta. Prema toj legendi, dok je Hubert još bio svjetovni čovjek i raskalašeni plemić, jednom prigodom ga kralj pozove na ručak. Kako bi mu iskazao čast, posjedne ga za stol kraljici s lijeve strane. Nakon nekoliko čaša vina Hubert se opustio i stavio svoju desnu ruku kraljici na bedro. Kad je kralj to vidio, a s ciljem da Hubert makne ruku s bedra njegove supruge, nazdravio je čašom vina nadajući se da će Hubert podići čašu desnom rukom, no Hubert se snašao i podignuo čašu lijevom rukom a desna je i dalje ostala na kraljičinu bedru.
Pravila lova sv. Huberta
Prema legendi kada se jelen s križem među rogovima ukazao Hubertu, rekao mu je da su divlje zvijeri Božja stvorenja jednako kao i ljudi, da imaju osjećaje i imaju jednako pravo na samilost i milost. Odatle slijedi prvo pravilo lovačkog etosa: Ne izazivaj nepotrebnu patnju životinji koja se lovi. Svaki lovac treba nastojati usmrtiti životinju što je moguće brže i bezbolnije.
Idealan lova prema sv. Hubertu je kada lovčeva strijela ili koplje samo poštedi zvijer od neizbježne smrti zbog dužih i bolnijih uzroka kao što su zimska hladnoća ili očnjaci grabežljivaca. Lovac mora između stare i mlade životinje odabrati staru; između bolesne ili ozlijeđene i zdrave životinje – odabrati bolesnu ili ozlijeđenu. Učiniti sve što je u lovčevoj moći da se što prije sustignete i dokrajči ranjena divljač. S tijelom pale divljači treba postupati s poštovanjem i iskoristiti ga u potpunosti. Dužnost je lovca poštivati i štititi divljač, te osigurati njezinu opću dobrobit. Životinje ne smiju patiti od nedostatka hrane ili skloništa, a jurnjava ne smije ometati ili sprječavati reprodukciju. Svako živo biće jednog dana mora umrijeti – ali ne prije nego što ispuni Gospodnju zapovijed da se razmnožava i množi. Lovci ne smiju ubijati više životinja nego što ih se može roditi i trebaju izbjegavati, koliko je to moguće, ubijanje mladih, ženki – i jelena u naponu života. Idealna lovina je stoga stari jelen s rogovima koji pokazuju znakove propadanja (ili mladi jelen čiji su rogovi deformirani).
Ovaj je kodeks lova široko prihvaćen u cijeloj Europi i razlog je zašto neki od europskih nacionalnih lovačkih saveza priznaju sv. Huberta ne samo kao sveca zaštitnika, nego i kao praoca održivog lova.
Iskreno govoreći, legende o sv. Hubertu vjerojatno imaju vrlo malo veze sa stvarnim Hubertom od Liegea. Crkveni povjesničari ističu da nijedan suvremeni ili rani opis njegova života ne spominje susret s jelenom kao događaj koji ga je potaknuo na obraćanje Bogu – sve do XV. Već tada se vjerojatno radilo o namjernoj ili nenamjernoj zabuni sa životopisom svetog Eustahija, mučenika s početka II. stoljeća, za kojeg se vjeruje da se obratio na kršćanstvo nakon što je u lovu ugledao jelena s križem u rogovima, a koji je također čašćen kao zaštitnik lovaca. Osim u zapadno-kršćanskoj tradiciji, postoje slične legende i u drugim tradicijama. Tako u budističkom kanonu, koji datira oko 270. g. pr. Kr. Postoji legenda o Devanampiyi, kralju Ceylona, koji je doživio duhovnu preobrazbu nakon što je krenuo u potjeru za jelenom koji je isijavao nezemaljski sjaj. Ali sve ovo nije puno važno. Ono što je nedvojbeno je da je lovački kodeks, koji se pripisuje svetom Hubertu, doista postojao već u srednjem vijeku, a vjerojatno i ranije. Još jedan dokaz da je lovačka zajednica brinula o divljači i njezinoj dobrobiti i prije nego što je šira javnost uopće primijetila ovo pitanje. A ako ga je srednjovjekovno plemstvo pripisalo poštovanom svecu, a posljedično i samom Kristu, to samo znači da vjeruju da je to pitanje bilo dovoljno važno da zajamči status Božanskog zakona. Ono što je još važno ovdje istaknuti jest utjecaj kodeksa ponašanja koji se pripisuje Hubertu. U Americi mnogi lovci odbacuju jezik, jetru i bubrege jelena kojega odstrijele; u Europi se čak i dijelovi crijeva mogu koristiti kao ljuske za tradicionalne kobasice od divlje svinje. Ritual “zadnjeg zalogaja”, u kojem lovac odaje počast ulovljenoj divljači stavljanjem grane drveta sa zelenim lišćem ili komadića trave u usta životinje, nakon čega slijedi minuta tihe kontemplacije, simboličan je prikaz tradicije sv. Huberta. Slično je i sa čuvanjem trofeja: većina europskih lovaca osjeća se dužnom sačuvati, ne samo svoje vrhunske trofeje, nego i svaki trofej divljači koju ulove, bez obzira ne njegovu trofejnu vrijednost, tako da svaka odstrijeljena životinja dobije jednako poštovanje.
Tradicija sv. Huberta u modernoj Europi
Tradicija sv. Huberta i dalje živi u modernoj Europi, posebice u članicama Europske unije. Ta ista tradicija je duboko ukorijenjena i u običaje članica Lovačkog saveza Herceg Bosne koje toga dana nakon (ne)obveznog lova, obvezno slave sv. Misu a nakon nje organiziraju zajedničko druženje i blagovanje. Također, u nekim našim članicama je postao i običaj da lovci prilikom misnog slavlja prikupe malo izdašniji milodar koji se daje za potrebe mjesne Crkve. U drugim europskim zemljama s dužom lovačkom tradicijom, tisuće lovaca na unapriejd određenome mjestu budu prisutni prigodnom bogoslužju i svečanim mimohodima 3. studenoga, na blagdan sv. Huberta. U tom pogledu bi dobro bilo razmisliti i poraditi na okrupnjavanju i promoviranju slavljenja ovoga sveca na razini Lovačkog saveza tako što bi se svake godine središnja proslava sv. Huberta za sve članice Saveza organizirala u jednoj od županija gdje djeluju lovačke udruge/društva – članice Lovačkog Saveza Herceg Bosne.
Lovci su poštivali sv. Huberta i cijenili ga jer je bio pomoć od početka do završetka lova kao i do banketa kojim se lov završavao, a divljač slavila i blagovala. Crkva ne samo da je prihvatila ovaj stari običaj, štoviše, ona ga je i podupirala, iako se Hubertova svetost nije mjerila brojem jelena koje je ulovio kao mladi lovac, već strogim isposničkim životom i naviještanju Radosne vijesti. Također, Crkva je u sv. Hubertu idealizirala sveca koji štiti i čuva divljač i koji određuje čvrsta pravila i običaje lovaca. Štovanje sv. Huberta postalo je moralni zakon u zaštiti prirode i okoliša.
U čast i spomen na sv. Huberta Englezi su skrojili lovački kaput „hubertus“, koji je našao mjesto među lovcima i u drugim europskim zemljama pa tako i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Po sv. Hubertu nazvan je belgijski lovački pas, gonič i odličan krvosljednik – pas sv. Huberta. Deseci trgovina oružjem, streljana i lovačkih klubova nose naziv “Hubertus”, a jelen s križem u rogovima krasi logotipe bezbrojnih proizvoda i tvrtki, od kojih je najpoznatiji liker Jägermeister. Osim lovaca, smatraju ga zaštitnikom šumara, kinologa, optičara i iscjelitelja bjesnoće i ugriza.
Lov je star koliko i samo čovječanstvo, a od tada je nakupio brojne rituale i tradicije. Nisu svi od njih izdržali test vremena. Ali važno je održavati one dijelove lovačke tradicije koji lov čine održivim i humanim a tradicija svetog Huberta jedna je od takvih.
Svim lovcima nek je sretan i blagoslovljan spomendan sv. Huberta!
