Danas slavimo spomendan sv. Franje Asiškoga, utemeljitelja Reda manje braće – Ordo fratrum minorum. Zbog svog posebnog odnosa prema prirodi a osobito živim stvorovima, proglašen je zaštitnikom životinja. Osobit pijetet prema sv. Franji Asiškome i franjevcima gaje bosanskohercegovački Hrvati katolici, tim više što su franjevci na tlu BiH prisutni već od konca 13. st. te su isti odigrali veliku ulogu u očuvanju identiteta Hrvata u BiH. Iz tog razloga, potrebno je spomenuti i spominjati se života i djela sv. Franje Asiškoga, osobito njegova odnosa prema živim stvorenjima.
Sv. Franjo Asiški je rođen 1181./82. godine u Asizu kod grada Peruge. Njegov otac Pietro Bernardone bio je bogat trgovac i potjecao je iz Asiza, a majka Pika iz ugledne obitelji u području Marseillea. Franjo je stekao osrednju naobrazbu svoga vremena. Po naravi je bio veseo i društven, otvoren i velika srca, a u svojoj je mladosti kao sin bogatog trgovca živio iz dana u dan raskošno, te je slovio kao lider asiške mladeži. Međutim, ostavlja svijet užitaka i raskoši i svoj život odlučuje živjeti sukladno Evanđelju. Ubrzo njegov primjer nastoje slijediti i ostali suvremenici sv. Franje te nastaje spomenuti Red manje braće. Ono po čemu sv. Franjo i danas zadivljuje svijet, jeste njegov odnos prema prirodi i svemu stvorenom, što je osobito vidljivo u njegovoj Pjesmi stvorova:
Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri,
tvoja je hvala i slava i čast
i blagoslov svaki.
Tebi to jedinom pripada,
dok čovjek nijedan dostojan nije
ni da ti sveto spominje ime.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
sa svim stvorenjima svojim,
napose s bratom, gospodinom Suncem:
od njega nam dolazi dan
i svojim nas zrakama grije.
Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno,
slika je, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja.
Hvalite i blagoslivljajte
Gospodina moga,
zahvaljujte njemu, služite njemu svi
u poniznosti velikoj.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Mjesecu i sestrama Zvijezdama.
Njih si sjajne i drage i lijepe
po nebu prosuo svojem.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Vjetru,
po Zraku, Oblaku, po jasnoj Vedrini,
i po svakom vremenu tvojem,
kojim uzdržavaš stvorove svoje.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestrici Vodi,
ona je korisna, ponizna, draga i čista.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Ognju, koji nam tamnu rasvjetljuje noć.
On je lijep i ugodan, silan i jak.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri i majci nam Zemlji.
Ona nas hrani i nosi, slatke nam plodove,
cvijeće šareno i bilje donosi.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje
i podnose rado bijede života;
blaženi koji sve podnose s mirom,
jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj smrti,
kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu;
a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi neće.
(Sv. Franjo Asiški, Pjesma stvorova)
Papa Ivan Pavao II. ga je 29. studenog 1979. godine, hodočasteći prvi put kao papa upravo u Asiz, proglasio zaštitnikom ekologa. Sv. Franjo Asiški se na slikama redovito prikazuje okružen životinjama, naročito pticama. Njegova ljubav prema prirodi i svemu stvorenom prepoznatljiva je u njegovom duhovnom životu. Prvi vjerni svjedok života i djela sv. Franje Asiškog – franjevac Toma Čelanski donosi nam niz svjedočanstava o odnosu i druženju Svetog Franje sa svim Božjim stvorovima. U nizu takvih druženja s životinjama donosimo jedno svjedočanstvo o sv. Franji Asiškome i vuku.
Kako je sv. Franjo pripitomio vuka
Žitelji su Gubbia i okolice živjeli u velikom strahu. Krvožedan vuk je dan za danom vršio pokolj. Munjevitom brzinom oderao bi janje ili kozlića pa se izgubio u guštiku šuma. Kad su mještani podigli hajku, vuk se sakrije, i vješti su lovci su ga se bojali.
U Gubbio je stigao iz Asiza sluga Božji Brat Franjo. Rekli su mu kako im vuk uništava stada i boje se za svoje živote. Sveti Franjo im obeća:
„Smirite se i nemojte se bojati! Poći ću u potragu za vukom. Povest ću ga ovamo na trg. Uzdam se u Boga. On će mi pomoći.“
Tako brat Franjo izađe iz gradića zvana Gubbio u potragu za vukom. Raspitivao se kod seljaka. Napokon ga izdaleka opazi. A i vuk primijeti njega pa otvorene gubice pojuri prema njemu…
„Brate vuče, dođi, dođi k meni… Hajde budi dobar. Tako! Sjedni ovdje, moram s tobom porazgovoriti!
Brate vuče, ljudi se tuže na tebe. Klao si… Ali znam da ti nisi zao. Glad te prisilila. Želim , dakle, da s tobom sklopim ugovor…
Ti više nećeš počinjati zlo, a Gubbio će te, svaki dan snabdijevati hranom. Obećajem ti u ime svih stanovnika.“
Vuk zatvori oči i spusti njušku.
„Pođi sa mnom. Ne boj se! Idemo u Gubbio potvrditi ovaj ugovor u Ime Božje.“
S visokih prozora Gubbia opazili su neobični prizor, i vijest je prošla gradom.
„Da, Franjo je s vukom koji se prometnuo u krotko janje. Vidio sam ih svojim očima!“
Svi se strče na glavni trg da izbliza vide vuka. Brat Franjo im se obrati:
Braćo moja, vuk mi je zadao vjeru da neće više nikome činiti zla ako se vi pobrinete za potrebnu mu hranu. Prihvaćate li?“
Čuo se odgovor:
„Da, da prihvaćamo. Mi ćemo ga hraniti!“
Tada Sveti Franjo reče:
„A ti, brate vuče, obećaješ li da ćeš održati ovaj mirovni ugovor?
Pokaži kakogod umiješ da svi mogu razumjeti kako želiš održati obećanje.“
Tada vuk podigne šapu te je stavi u Franjinu ruku, dajući tako znak da mu se može vjerovati.
Otada je vuk živio unutar gubijskih zidina. Divlja zvijer se sa svima s prijateljila. Čak su je i djeca milovala kao psića. U bratu vuku žitelji se Gubbija sjećaju Svetog Franje.
(Preuzeto iz: Cvjetići Svetog Franje, poglavlje 21.)
